....Kad se jednog dana susretnemo,onako slučajno u prolazu...kad me onako krajem oka pogledaš i uputiš mi pozdrav kojeg niko neće ćuti...osjetit ću onu, nikad objašnjenu bol u grudima...To nije bol,to je ...nedostatak kisika ,osjećaj kao da ti se pluća stežu i pokušavaš udahnuti ...ali ne ide...To je onaj osjećaj nemoći...I u tom trenutku,doslovce trenutku ,kroz misli će proći tisuće stvari koje bi toga trenutka napravila...Htjela bi te dodirnuti...uhvatiti te za ruku...približiti moje usne tvojima...osjetiti tvoje tijelo blizu moga...i ostati u tvom zagrljaju...Sve to prolazi mislima u tom jednom jedinom trenutku našeg slučajnog susreta...A ti..ti me ne želiš dugo pratiti oćima jer ,rekao si mi jednom davno...da te moje oći izluđuju...da...u mojim oćima vidiš svoj život...I zato sklanjaš svoj pogled ,tako brzo ...tako brzo da ja ne uspijem vidjeti onu gorčinu koju skrivaš duboko u sebi...Ne želiš da ja u tvojim oćima prepoznam svoj život...Ne želiš...jer...me voliš...