Milena Zijevajući u rano, vlažno, zagrebačko jutro, na brzinu popravljam kravatu i izlazim iz moje zgrade trčeći šeprtljavo prema tramvajskoj stanici. Auto mi se jučer pokvario i onaj „radoznalko“ od automehaničara mi je rekao da će biti gotov tek za desetak dana jer moraju naručiti neki „ključni“ dio iz Japana. Pri tome me je tako gledao onim svojim prodornim pogledom da mi je bilo čak i malo neugodno, te sam se sve okretao da vidim ima li još nekoga u radioni.

I tako, prvi put u zadnjih dvadeset godina, moram tramvajem na posao. Uskačući onako, sa zadrškom, pokušavajući imitirati svoje ulaze iz studentskih dana, uvalio sam se u prvo sjedalo na koje sam naišao, radoznalo buljeći kroz prozor. Koliko svijeta, koliko automobila? Grad se polako, tinujevićki, budio iz sna, a ja sam se u sebi pokušao sjetiti kada sam se zadnji put vozio tramvajem. - Nisam se sjetio –

Na trećoj stanici, ušla je „ona“. Lagano, lepršavo, lakonogo je uletjela u tramvaj, sjurivši se na mjesto nedaleko od moga, zapevši skoro svojom torbicom za „hvatalicu“. Crna kosa, lijepo lice na kojem se isticao popriličan nos, malo veće grudi, strogi kaputić koji je već davno izašao iz mode, suknja preko koljena, niske cipele i ............jedno četrdeset godina.

Moja generacija. Na stolici je smjerno držala svoju torbicu sa obadvije ruke, okrećući se prema prozoru i nemirno vrteći lijevu nogu. Ništa posebno, osim te izuzetne, za mene pogubne, lepršavosti i laganosti pokreta. U glavi mi se počela vrtiti pjesma Novih fosila „Milena“, i njena pojava i pjesma su se stopili u jedno. Lagano ljuljanje noge, pokret fino izvijenog vrata, podizanje ruke da popravi kosu koju nije trebalo popravljati, snoviti pogled u ljude i predjele koji su ostajali u prvoj svjetlosti novoga dana. – „Ako se Murakami moga zaljubiti u ženske uši, zašto se ja ne bih mogao zaljubiti u ženski pokret“.- razmišljao sam u svojoj glavi, već sasvim budan i pomalo zbunjen.

Odjednom, naglo, prenuvši me iz razmišljanja, moja „Milena“ se elegantno ustala, popravila haljinu, krenula prema izlazu i izašla na slijedećoj stanici. Ustao sam se, nageo se kroz prozor, pokušavajući joj još jednom uhvatiti pokret, a ona se, kao i cijeli grad koji ju je usisavao, sve brže i brže udaljavala od mog tramvaja.

Nikad više nisam vidio „moju“ Milenu, moj raspored ružinih latica, sjemenki u jabuci, spiralnu formu nekih školjki, "La Giocondu" Leonarda Da Vincia, Partenon, projekte Le Corbusiera..., moju slatku, malu, pokretljivu, leptirastu, kozmičku harmoniju