Dio iz mog ratnog dnevnika

 

Kolovoz  1992 na poziciji Južni Velebit

 

Snažan južni vjere nosio je kapi kiše,otpalo lišće ,slomljene grane. Granate su parle nebom udarjući  oko nas,a munje su sijevale i bljekale udarjuću u vrhove kamenjara.Koršnje stabala povijele su se u luđačkom plesu vjera ,kiše i granata,s njih letjelo je suho lišće i odlomljene grane.  U selu koje je spaljeno i napušteno gledam vrata i grilje lupaju i škripe  čekajući ruku da ih smiri.S krovova lete ostaci crijepa.Svi smo se sakrili ,našli smo neke mišije rupe i čekali.Što je sigurno sigurno je.Kiša je lila kao iz kalba,siljevale se niz stijene stabla,pornalazila čude put kroz pukotine do nas.

Mokra zastava.

Iznenada čudna grmaljvina velik odsja na nebu koj je nadjača  munje i gromove,osjećamo podrhtavanje zemlje i nagli prestanak granata.

Što se dogodilo ?

Poslah dva nerazdvoja prijatelja iz vrtićhih dana  Dugog ( 160cm) i Kratkog  (192 cm)u izvidnicu.

Nakon dugih pola sata vremena , vraćaju iz izvidnice probijajući se kao maniti kroz pakao šume i kiše.

Predahnuli su na tren!

Izvjeće je kratko grom je udario u  njihovo skladiše municije izgleda da imaju dosta poginulih.

Nebo se na tren smirilo.

Tužno a pomalo i žalosno vijest je svima nama godila, lakše i mirnije će se spavati i biti na položaju.

Pomislih i oni su nečiji sinove,očeve,ujaci stričevi bez obzira što su zlotvori bez duše i morala,i njih će netko oplakivati.

Laganim skrivenim pogledom pogledah moju braću po oružiju danas smo svi na broju,nitko ranjen,ali svi mokri i promrzli iako je ljeto.

A sutra?

Snovi i zbilja !

U zbilji  čujem fijuk vjetra u krošnjama,lupanje spaljenih ostataka vrat,grilja i tresak ostataka nekog stakla.