...Mnogo se toga dogodilo i nije se sve moglo ispričati....Mnogo se toga ispričalo ,a uopće se nije dogodilo....E tako bi nekako mogla opisati svijet koji me okružuje...Ne ,nemojte misliti da je to neki ružan svijet..ne ...nije to ružan svijet.To je svijet koji sam morala prihvatiti i s osmijehom zakoračiti u njega.Ne...nije me nitko toliko jako razočarao,jer dosta rano sam shvatila da me ništa na ovom svijetu ne može razočarati...i da se nićemu ne treba čuditi...jer čuda se događaju..zar ne?Moj pogled na ovaj svijet se samo malo razlikuje od pogleda mnogih ljudi oko mene...Oni ne vide ljepotu koja je u procvalom stablu vočke u proljeće...oni vide samo buduće plodove...Oni ne čuju ljepotu tihe ljetne noći koju prekidaju lagani valovi ,koji poput tihog šapata zapljuskuju obalu...oni čuju samo morske valove...Oni ne osječaju mekani tepih raznobojnog lišća pod nogama u ranu jesen...oni samo vide ogoljela stabla...Oni ne osječaju jačinu i snagu zimskog vjetra,koji svojim zviždukom pjeva pobjedničku pjesmu...oni osječaju samo hladnoču...Oni ne vide svijet onako kako ga ja vidim...Oni ga vide drugačije...Isti svijet...iste događaje...iste stvari.Zar to nije još jedna potvrda... da je sve u očima promatrača...