Neprestano ponavljamo sebi da smo odrasli, zreli i odgovorni ljudi ali negdje duboko u svakom od nas živi malo dijete. To dijete plače, jer ne shvaća zašto ne može dobiti ono što želi. To dijete ima moć da odraslog čovjeka u kojem živi dotjera do ludila. Što se često i događa! To dijete može čak i da posve zavlada odraslom osobom a da ona toga uopće ne bude svjesna!

Svatko od nas nosi u sebi jedno povrijeđeno dijete kojem je potrebna brižnost i ljubav. Ali mi bježimo od tog unutarnjeg djeteta jer se bojimo patnje. Isto onako kako suosjećajno slušamo druge ljude, moramo poslušati i povrijeđeno dijete u sebi. Tom malenom djetetu također je potrebna naša pozornost.

Odvojite vrijeme i vratite se te nježno zagrlite povrijeđeno dijete u sebi. Možete mu se obratiti jezikom ljubavi. ‘Dragi, u prošlosti sam te ostavio samog. Otišao sam od tebe i dugo me nije bilo. Žao mi je. Sad sam se vratio kako bih se pobrinuo za tebe, kako bi te zagrlio. Znam da mnogo patiš i da sam te zanemarivao. Ali sad sam naučio kako se valja brinuti o tebi. Sad sam ovdje.’ Ako moramo, možemo plakati s tim djetetom. Kad god sjednemo, možemo provoditi vrijeme sjedeći i dišući s tim djetetom. ‘Dok udišem, vraćam se svom povrijeđenom djetetu.’ Kad pođemo u šetnju, možemo uzeti svoje malo dijete za ruku.

Sa svojim djetetom trebali bismo razgovarati nekoliko puta dnevno kako bismo postigli iscjeljenje. To je djetešce dugo bilo ostavljeno samo, pa stoga moramo odmah započeti s tom praksom. Svakodnevno se vraćajte svom unutarnjem djetetu i slušajte ga pet ili deset minuta i postići ćete iscjeljenje.

Naše povrijeđeno dijete nismo samo mi; ono može predstavljati nekoliko naraštaja predaka. Naši roditelji i preci možda su čitav život patili ne znajući kako se brinuti za povrijeđeno dijete u sebi pa su ga prenijeli nama. Stoga, dok grlimo povrijeđeno dijete u sebi, grlimo svu povrijeđenu djecu prošlih naraštaja. Ta praksa ne koristi samo nama nego oslobađa nebrojene naraštaje predaka i potomaka. Ova praksa može prekinuti ciklus.