PROČITANO

915

PUTA

OD 14.01.2018.

AIKIDO - sport, vještina, ples, rekreacija ili prijevara ...?

Korjeni današnjeg AIKIDO-a sežu sve do IX. st., tek u XX. st. predstavljen široj japanskoj i svjetskoj javnosti, kao zrela i zaokružena ratnička vještina, koja je stala ravnopravno uz bok KARATE-a i JUDO-a. Pokušajmo odgovoriti što je AIKIDO, jedna od kontroverznih borilačkih vještina Istoka. Nisu rijetki i ozbiljni Ijudi koji vjeruju da je to samo još jedna prijevara u nizu. S razumijevanjem ove vještine (taj put vrijedi i za ostale) najbolje je početi od samog naziva AIKIDO, jer će nam on razotkriti mnogo toga (i samu bit) o pravom smislu bavljenja njom. Ustaljen i pojednostavljen način prijevoda bi glasio: DO - put, AI - usaglašavanja, KI - životne energije. Medutim, to nije dovoljno da bi se pokrila sva značenja ta tri ideograma, koja oni imaju u japanskom jeziku.

Ideogram AI - relativno je jednostavan; znači udružiti, uskladiti, objediniti, usuglasiti, dovesti u harmoniju.

Ideogram KI - u okviru AIKIDO teorije otprilike znači vitalnu ili životnu energiju (postoji još niz drugih značenja: plin, zrak, miris ... može se reći da svatko u Japanu ima svoje razumijevanje KI-a).

Pojednostavljena priča o KI-u koja je naslijeđena od M. Ueshibe svodi se na ideju o nazočnosti jedne energije (KI) koja prožima cijeli Svemir, pa tako i čovjeka. Međutim, dok se u prirodi, kod biljaka i životinja protok te energije odvija nesmetano, kod većine Ijudi on je osjetno narušen. Putevi koji vode ponovnom vraćanju čovjeka u sklad sa svom Prirodom su različiti, a među njima svoje mjesto ima i AIKIDO. Uzimajući u obzir ranije spomenuti smisao ideograma AI (objediniti, uskladiti...) stižemo do odrednice AIKI koja podrazumijeva jednu psihofizičku disciplinu objedinjavanja KI-a.

U AIKIDO-u se to postiže kombiniranjem statičkih (seiza "japansko sjedenje") i pokretnih vježbi (njegove praktične tehnike), te se na toj bazi izraz AIKI tumači kao usaglašavanje vlastitih kretnji i energije sa kretnjama i energijom partnera pri treningu ili pravog napadača.

Potrebno je naglasiti da prave harmonije s partnerom ili pravim napadačem neće biti dok se prethodno ne ostvari i ranije spomenuta harmonija unutar pojedinaca koja se uglavnom dostiže statičkim" vidom AIKIDO- a:

a) vježbama disanja

b) vježbama meditacije

DO kao zadnji (ne manje važan) ideogram u našem slučaju može značiti: put, staza, metoda, način... Čak pri vrlo pojednostavljenoj uporabi ideograma DO u značenju "puta, metode", neizostavno treba imati na umu uzvišenost tema sa kojima stoji najužoj vezi, a kojima su se bavili mudraci poput Lao-Tzea, Konfucija, Mencija, koji kod Japanca i Kineza i danas uživaju najveće poštovanje.

Pridodan bilo kojoj od poznatih ratničkih vještina (kendo, judo, kjudo...), on ima svrhu da u svijesti Japanaca distancira prostu tehniku borenja (Jutsu). S dodatkom DO želi se kazati da je dotična vještina put duhovnog samorazvoja, čiji je cilj prosvjetljenje, a njeni čisti tehnički elementi samo sredstvo koje služi spomenutom Cilju.

Na našoj su se planeti ljudi nekad borili mačevima svih vrsta i oblika, kopljima i raznim drugim oružjem. Kad im ništa drugo od oružja nije bilo pri ruci, boksali su ili se hrvali. Tehnike tih borbi su diljem svijeta bile skoro iste sve dok čovjek nije izumio vatreno oružje. Uporaba vatrenog oružja u borbi u potpunosti je izmjenila način na koji su se dalje vodili ratovi.

Godine 1543. portugalci su u Japan uvezli vatreno oružje. Vrlo brzo, japanci su ga počeli sami proizvoditi za svoje potrebe. Oko 1590. godine, pištolji i kubure su se počele koristiti u ratovima i pokazali su se daleko efikasnijima od tradicionalnog oružja iako je njihova proizvodnja bila dosta ograničena a time i iskoristivost.

Oko 1600.-te Japanom je zavladao klan Tokugawa koji je uspio zasnovati sistem dominacije koje je osnovu činio tradicionalni ratnik, samuraj. Da bi uspjeli stabilizirati tako zasnovanu diominaciju, zabranili su proizvodnju i uporabu pištolja kao i svu komunikaciju sa vanjskim svijetom. Skoro punih 250 godina su na taj način imali priliku razvijati klasične borbene metode, bez vatrenog oružja, dok su u Europi istovremeno usavršavali vatreno oružje kao glavni oblik naoružanja tijekom ratovanja.

Nakon 1800.-te europljani su krenuli u koloniziranje Kine i Japan ih u početku nije interesirao budući je bio daleko manji od Kine. Sjedinjene Američke Države su također željele sudjelovati u kolonizaciji Kine i planirali su iskoristiti Japan kao odskočnu luku na tom putu. Američka je mornarica oko 1860.-te stigla u Japan i prisilila cara da jednu luku da SAD-u kao njihov teritorij. Kako su i europske države željele iskoristiti Japan za svoju odskočnu luku prema Kini, Japan se našao u opasnosti da bude koloniziran poput Kine, zato su odlučili stvoriti snažnu vojsku koja bi se mogla suprotstaviti SAD-u i Europi. Mačevi su bili zabranjeni i vojska je uvela vatreno oružje za svoje naoružanje.

Klanovi samuraja, koji su se držali tradicionalnih tehnika mačevanja, nisu bili zadovoljni zabranom i pokušali su održati tradicionalan način vježbanja. Jedna od mogućnosti bila je prevesti tradiciju u sportsku disciplinu. To je rezultiralo pojavom juda, kenda i kasnije karatea, a sveučilišni studenti su vrlo rado prihvatili takav sportski pristup borilačkim vještinama. Borilačke vještine koje nisu željele slijediti sportski, natjecateljski duh nazvane su kobudo ili jujitsu. Jedna jujitsu vještina zvala se Daitoryu Jujitsu i to je tehnička osnova aikida. Ovdje je bitno naglasiti da su se judo i karate tehnike razvile iz borilačkih vještina koji nisu koristile mač i zbog toga karate ima tehnike borbe sa štapom ali ne i mačem. Kendo je vještina borbe s mačem ali se razvio u sportsku disciplinu. Daitoryu Jujitsu je osmislila osoba koja je bila vična tehnikama mačevanja, razvila je tehniku borbe bez oružja, ali baziranu na svom znanju borbe mačem. Shodno tome, Daitoryu Jujitsu tehnike su izrazito različite od tehnika juda ili karatea, dok su istovremeno vrlo slične kendo tehnikama.

Kako su se vremenom vježbale tehnike Daitoryu Jujitsu, osnova borbe mačem zaboravljena je i napuštena u korist osnova ulične borbe koja je postajala sve naglašenija. Nakon 2. svjetskog rata, javila se u Japanu sveopća ideja ne-borenja i da ljudi ne trebaju posjedovati niti vatreno niti hladno oružje. Ljudi su počeli razmišljati na koji bi se način mogle voditi ulične borbe bez ikakvog oružja ili eventualno samo sa štapom i nožem. Takva je situacija pogodovala pojavi novog imena - Aikido. Ideja aikida je bila kontrolirati situaciju bez borbe. Taj je mentalitet odgovarao društvenim kretanjima u SAD-u i Europi nakon 1960-te i aikido je bio prihvaćen kroz filozofski pogled na svijet. Sama ideja rješavanja konflikta bez borbe postala je dio filozofije aikida.

Sve to je dovelo do ideje samoobrane. Što je to samoobrana? Nema razlike između napada i odbrane. Kad netko poduzme određene radnje prema drugome, to se zove napad. Kada druga osoba poduzme iste te korake, to se zove obrana. Obrana je dozvoljena samo u slučaju napada. Kad napad dolazi bez oružja, moguće je čekati dok sam napad ne počne i tad nešto poduzeti protiv njega. Ali ako se napad izvodi pištoljem ili nekim drugim visoko razvijenim vatrenim oružjem, gotovo je nemoguće obraniti se nakon što je napad već počeo. Jednostavno osoba mora pucati prije no što je na nju ispaljen hitac.

Sada je postalo izuzetno bitno pravilno procijeniti namjere drugih. Ako netko ima pištolj, policajac će posumnjati u njegove namjere i trenutno će zahtijevati da osoba odbaci pištolj i digne ruke u vis. Što bi trebao policajac učiniti ako je mračno? Možda će bit prisiljen pucati prije no se javi mogućnost da se na njega puca. Tad se javlja pitanje je li policajac pravilno procijenio situaciju ili nije.

Kada su u pitanju dvije suverene zemlje, pitanje napada i obrane od vitalnog je značenja. Ako je država napadnuta a ne zna od strane koga, može zaključiti kako je to učinila neprijateljski raspoložena država i napasti ju u ime obrane. Takav bi se postupak između dva ljudska bića nazvao osvetom, a to je zabranjeno zakonom. Budući da država kažnjava kriminalce, žrtve se ne moraju oslanjati na osvetu. Kako iznad dvije zaraćene države nema nikog od autoriteta, osveta je dozvoljena. A nije lako uočiti razliku između osvete i obrane. Cijeli problem se bazira na tome da je čin napada, osvete i obrane jedan te isti. To samo ovisi o načinu na koji se problem interpretira.

Sa aikidom je moguće stvoriti potpuno nov filozofski pristup. Aikido ne mora biti samoobrana. Obrana je isto što i napad. Aikido je put, način na koji se stvori situacija u kojoj je teško napasti. A ako ne dođe do napada, obrana nije ni potrebna. Ja smatram da je to jedini put mira.

Doshu