Igor Konjušak
Donator: Igor Konjušak
Autor: Igor Konjušak
Komadić mora, 2008.
ulje na platnu, 50x70 cm
kupnjom slike donirate 4000 kn
Igor Konjušak I izložba
Na prvi pogled, onako letimičan, ove slike su me ostavile u popriličnoj nedoumici.Naime, prvi dojmovi sugeriraju da je pred nama ne baš zahtjevno uprizorenje. Međutim, takav površan dojam, na sreću, traje vrlo kratko. Uostalom, mi već znamo da je naš slikar od onih koji misle svojom glavom. Njemu ne bi palo na pamet da se bakče sa znanim, milijun puta prepoznatim, potrošenim i ikonološkim neupotrebljivim križem koji, istina, često predstavlja plus... a gdje je plus tu je i minus. A minus je, pak, na slici i onda kada ga nema, kao što je to na onim vizualizacijama. Ovdje umjesto križa susrećemo njegov ‘’negativ’’ koji se je komodno ugurao u kolorističku ugodu beckgrounda slike.
Srećom, tu su, pri ruci, i vrane koje rastvaraju onaj početni negativistički dojam. U našu svijesti se polako uvlači jedna vrlo potentna likovna spekulacija koju ćemo prijateljevajući s kvantima lakše dešifrirati. U toj našoj evoluciji prvo premještamo križ, plus, minus i druge ovdje upotrijebljene oblike u grafiju, grafeme. Jer očito oni nisu metaforičko tkivo, znaci, simboli. Od njih se očekuje da, bježeći od literarnog, poslože priču ovih slika kroz i kao struktura.
Ova me likovnost neobično podsječa na onu ‘’vrlog novog svijeta’’, svijeta kvanta u kojem je i malo veliko, kojem ne postoje pasivci, u kojem nema gledatelja već su ostali samo akteri, učesnici čiji je očni živac bombardiran milijunima informacija. Nestrpljivi smo učesnici. Nemamo vremena ni za sebe, ni za svoj okoliš. Slikar je toga svjestan pa umjesto da paradira vještinom o kojoj govori fama, stigla do nas prije njegovih radova, on plakatno uproštava svoj likovni zadatak. Odabire visoku redukciju, snažnu izražajnost minimalizma. Sadržajna i strukturalna rezolucija podešena je nestrpljivima koji brinu jedino da, negdje usput, ne zaborave svoj laptop i svoju navodnu osobnost u njemu.
Sve koji se nađu pred ovim slikama čeka isti put u otkrivanju njihove duhovnosti. Put kroz njihovu strukturu, izvan koje nema doživljaja ovih slika. I ne samo to. Izgleda da treba čitavu izložb pročitati kao jednu jedinstvenu priču, čiji se narativni kontinuum proteže od slike do slike.
Po meni, ključ su vrane koje se pojavljuju samo u dijelu ove priče, na samo jednoj među izloženim slikama. Pointilističke mrljice, pahuljice ugode, koje dominiraju većinom slika pred nama najednom se na slici ‘’VRANE’’ ozlovolje. Kao kakva bolest, napast, naglo okrupnjuju, naroguše se, graču, postajući istovremeno i vrane i njihov likovni idiom, koji ih čini vranama stvarnijim od vrana. Prateći taj slijed, izložene slike se slažu u logičnu, bogatu priču. Priču o i po strukturi.
Tako postajemo svjedocima slojevite likovne orkestracije koja se kreće istovremeno trima narativnim koritima. Slikarotvara, zatvara pa opet otvara ‘blendu’ uvodeći svjetlo kao likovni izričajni rekvizit, koji prepliće našu pažnju s mamom kojeg emitira igra raznovrsnih gama. Treće su one oblikovne mijene (križ, minus, pravokutnik, krug...itd.) koje se obraćaju nama budnima i koje uvode red u priču. One su, u stvari, kompozicijski redari, koji svojom geometrijom uvode u sve ovo toliko potreban broj.
Andro Filipić
http://www.galerija-kula.hr/hr/izlozbe/6/Igor-Konjusak-I-izlozba.aspx
bglavac
irida
