Probuđena čežnja
Govore mi da moram bez tebe
znati tko sam,
voljeti stvaranje vlastitih ruku,
osjećati radost, veselje,
i mir - tu ispunjenost svemirom,
spoznaju da je sve baš kako treba biti.
Povjerovao sam im
i svaki se dan trudio
iskoristiti trenutak i korak po korak
ostvarivati svoje snove
i biti ja,
naučio sam uživati u toplome suncu
i u valjanju u suhome jesenskome lišću,
osvajanje novih staza i vrhunaca
postalo je moj opijum.
I nisam te sreo,
ali dovoljna je bila prikaza,
slika tvog pogleda i smiješka u očima,
sjena neke buduće stvarnosti,
pa da osjetim tu prazninu koju teglim
kao breme na plećima,
a nisam je želio vidjeti
i okretao sam pogled od nje
kao od najsramnijeg grijeha.
Zaboravio sam na hrastove, bukve i jele,
te prijatelje vjerne na putevima mojim,
a šuma mi se čarobnom više nije činila,
proždrla me praznina, mene
i svijet oko mene,
godine učenja kao da nikad nisu postojale,
nestalo je u tren
sve osim čežnje za tobom.
Hoćeš li mi ti pokazati tko sam?
Ili ću se opet izgubiti u nekom ponoru osjećaja?
Znam ovo: odgovor neću doseći umom
niti će čekanjem išta biti bolje.
I zato, zovem te – dođi!
Što god da mudri rekli
ja želim s tobom koračati ovom stazom
i osluškivati svoje srce
i tvoje.
(22. studenog 2009.)
bglavac
edin.kecanovic
