U ovo predivno oblačno jutro žuti disk se nije objavio na istoku... bio je nevidljiv, prekriven velovima tajnovitih oblaka što su rotirali točno iznad tjemena...u šumorima lišća vjetar se spustio ispred mene i zastao.... rasprših se na pet dijelova... svaki dio je spreman ispričati priču, ali ne do kraja...ova vrsta ljudi ne priča nikad do kraja... uvijek jedan dio ostaje ispod. I ne znajući za taj dio sebe što je potopljen već stoljećima ispod dna, četiri raspršena dijela mog bića vjerojatno zaustavljaju pogled u ogledalu sa upitnikom u očima...peti dio šuti... nijemo gleda.. sneno živi i luta...I začudih se ovom neobjašnjivom hladu i umoru... poput gazele skočih, navukoh čednu rukavicu na bestidnu ruku i otisnuh se u ovo prekrasno jutro sastavljeno od četiri dijela mene...Pun Mjesec, a tako prepun sebe, sinoć je zasjao, obasjao me i ostao... nestala sam u petom dijelu sebe, zatvorila vrata dubine dna i zapamtila trenutak nestajanja...I opet su me zvijezde ispratile gledajući me očima mačke i opet sam, umjesto tvog tijela, zagrlila noćnu tamu... mekanu, svilenu, pretamnu od mene same...U očima jutros nepoznata sjena...promatrala sam konture lica u ogledalu... poznata vrsta djeluje, ali peti dio nedostaje... Uvijek se razveselim kad primijetim taj dio sebe što nedostaje... uvijek se u tišini dogovorim sa sobom kako ću krenuti u istraživanje tog petog dijela sebe... Opet se sklapa mir između neba i Zemlje, čim se objavim u novom jutru i od najbržeg šumskog potoka usporim misli, zaustavljam vrijeme... baš ovdje... u ovom trenutku...Iz genetske šifre postojanja rastumačit ću nepoznate simbole i bez žurbe uživati u ovom predivnom vjetrovitom danu...