PROČITANO

1418

PUTA

OD 14.01.2018.

TEMPLARI - PRECI SLOBODNOG ZIDARSTVA

Mnogi nagađaju da su mnoga tajna i masonska društva proistekla upravo od vitezova Templara. Toj teoriji išla je u prilog i sama mističnost reda i mnoge legende u kojima se govorilo o vitezovima Templarima kao o čuvarima Svetog Grala i drugih relikvija poput vrha koplja kojim je proboden Krist, dijela križa na kojem je raspet, pa čak i same blazamirane Kristove glave. Kada je red tragično ugašen 1314., vjeruje se da su mnogi templari uspjeli prebjeći u Škotsku i tamo vitez Templar nastaviti svoje djelovanje. Neke teorije nagađaju da je mistično društvo Ruže i Križa (rosecruix) direktni nasljednik templarskog učenja.

Ono što je zanimljivo u proučavanju tajnih društava i vitezova Templara je da se kao jedan od mogućih putova Majstora masona koji želi proširiti svoje masonsko znanje spominje tzv. Škotska ceremonija (Ancient and Accepted Scottish Rite) čiji stupnjevi (neki po južnoj neki po sjevernoj jurisdikciji) nedvojbeno asociraju na vitešku ostavštinu. Tako se kao mogući stupnjevi navode «Vitez istoka i zapada», «Vitez ruže i križa», «Vitez zapovjednik hrama (temple)» i mnogi drugi.

No, ono što je najzanimljivije u priči o povezanosti masonskih društava i vitezova Templara je postojanje tzv. «Ujedinjenog, vjerskog. Vojnog i masonskog Reda Hrama i sv. Ivana od Jeruzalema, Palestine, Rodosa i Malte» koji kao svoje oznake koriste znakovlje vitezova templara. Ovi masonski vitezovi templari sebe definiraju kao međunarodni humanitarni masonski red, a od 1700. godine, kada masonstvo postaje javno u svoje obrede inkorporiraju simbole i tradicije Templara. Ovi vitezovi templari dodatni su red, a ne viši stupanj unutar slobodnog zidarstva. Da bi mason postao Vitez Templar, prvo mora postati «Majstor mason od Kršćanske vjere» i biti uzdignut u Sveti Kraljevski Svod (neke podružnice dopuštaju to postati i članovima drugih vjeroispovijesti koji su se zakleli braniti kršćanstvo).

Kao i u svim slobodnozidarskim organizacijama , članstvo u ovom redu zahtijeva od kandidata da bude visoko moralna osoba, izraženog karaktera i uzorne reputacije i da vjeruje u Vrhovno biće. Vitezovi Templari od kandidata također zahtijevaju da budu istaknuti kršćani.

O vitezovima templarima napisane su brojne znanstvene i pseudoznanstvene knjige, stoga je nemoguće ovaj plemeniti red opisati u detalje. Stoga ćemo se zadržati samo nanjvažnijim činjenicama.

Povijesni Templari ili punim imenom "Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama" (nazivani još i Vitezovi Templari) osnovan je 1118. nakon prvog križarskog rata s namjerom da pomognu novom Jeruzalemskom kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice, i da pruži sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog osvajanja. Red je osnovao Hugo de Payens. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime. Kako je u Palestini rastao vojni pritisak Saracena, Templari su već u 12. stoljeću svoje sjedište premjestili prvo na Cipar a zatim u Francusku i počeli osnivati svoje podružnice - kuće po cijeloj Europi. Sudjelovali su u ratovima protiv Saracena u Španjolskoj i u oslobađanju Portugala.

Spominjući templare ne možemo zaobići ni spominjanje Salaha al-Din Yusufa bin Ayuba ili Saladina. Značenje njegovog imena na arapskom je «ispravnost vjere» i tijekom svoje vladavine zauzeo je mnoge teritorije. Ujedinio je Egipat i Abesinske kalifate, a zahvaljujući izvanrednom poznavanju vojne taktike u samo 12 godina zauzeo je Damask, Siriju, Allepo, Mawsil i Irak.

Nakon tromjesečne bitke 1187. zauzeo je Jeruzalem u poznatoj bici kod Hattina. Ono što je bitno napomenuti za ovu bitku je da je Saladin raspolagao sa 12.000 vitezova a templari sa 20.000 pješaka i samo 1000. vitezova. Sa sobom su nosili «Pravi Križ» svetu relikviju iz 320. godine koji je otkrila majka Konstantina Velikog. No ni to nije pomoglo da se odupru porazu. Nakon bitke mnogi su vojnici postali muslimanski robovi, a Saladin nije poštedio niti jednog templara osim Velikog Meštra Gerarda de Rideforta. Svaki je templar i hospitalac bio prisiljen kleknuti i onda je obezglavljen. Kako je zapisano, svi su smrt dočekali, dostojno, ponizno pred Bogom i u tišini.

Osim što su branili kršćansku vjeru i sudjelovali u brojnim križarskim ratovima, templari su bili poznati i kao vješti bankari. Što će se poslije pokazati glavnim uzrokom njihova nestanka. Zahvaljujući svom doprinosu širenja kršćanstva, dobivali su posjede širom Europe, a pritom su bili i oslobođeni plaćanja raznih poreza. Iako su simbol templara bila dva viteza na jednom konju, kao simbol siromaštva, templari prve početke bankarstva iz razdoblja križarskih ratova razvijaju vrlo vješto, i u kombinaciji sa feudalnim poklonima koje su dobivali diljem Europe, postaju vrlo moćni. Kod njih se zadužuju gotovo svi kraljevi i plemstvo tog doba, a bili su i vrlo cijenjeni kao financijski savjetnici na dvorovima. Takvim aktivnostima, osim što su imali vrlo veliku moć, stekli su i brojne neprijatelje. Počinje ih se optuživati za razvrat i krivovjerstvo, i kako te optužbe postaju sve ozbiljnije, počinju i progoni Templara, najžešće od strane francuskog kralja Filipa IV koji je bio njihov veliki dužnik. Sukob Filipa i Templara završava 1314. kad spaljuju na lomači zadnjeg velikog meštra Templara, Jacques DeMolaya. 1312. Papa Klement V. ukida red Templara. Njihova imanja u Francuskoj konfiscira francuski kralj, dok u drugim zemljama njihova imanja po papinskoj odluci dobijaju uglavnom Ivanovcii vitezovi od Malte. Neki su Templari uspjeli izbjeći progonima i sklonili su se u Portugal gdje su promijenili ime reda u Kristov red. Drugi dio je pobjegao u Škotsku gdje je kralj bio Robert Bruce koji je već ranije bio ekskomuniciran, tako da nije morao prihvatiti volju Pape. U novije vrijeme objavljen je dokument iz tajne vatikanske knjižnice pod nazivom "Oprostite Templari" u kojemu Papa Klement V. utvrđuje kako nije pronađeno nikakvih dokaza protiv Templara, te kako odrješuje sve čelnike Templarskog reda.

Mitovi i legende

Neki vjeruju, da je masovno hapšenje Templara koje je bilo organizirano u Francuskoj u petak 13. listopada 1307. korijen praznovjerja o nesreći koju donosi petak 13.

Uz Templare se još i danas povezuju legende o Svetom gralu, Zavjetnoj škrinji, i nekim tajnama graditeljstva. Osim toga, povezuje ih se i sa masonima. Postoje mišljenja, da su Templari sudjelovali u Portugalskim pomorskim ekspedicijama, kao i da su iz Škotske plovili Atlantikom i stigli do Amerike prije Kolumba. Dokazom za njihova putovanja do Amerike smatraju se nedugo otkrivene stare freske u kapeli u Roslinu u Škotskoj. Naime, na freskama su prikazani vinova loza i grožđe čije je porijeklo Amerika, a freske su, navodno, nastale u vrijeme prije Kolumbovih otkrića. Posljednju i povjesno najuvjerljiviju legendu čini priča o prokletstvu koje je uputio zadnji vođa ovog reda. Na sam dan svoga pogubljenja on proklinje rimskog papu Klementa V., francuskog kralja Filipa IV., francuskog premijera i njihovih deset budućih generacija. Sve tri "proklete" osobe su umrle u sljedećih 12 mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez muške djece što dovodi do početka stogodišnjeg rata. Vitezovi templari postoje i danas u vidu mnogih redova, a kao što sam prije spominjao neke organizacije su masonske a neke ne. Najpoznatije udruge koje dans djeluju su ORDO SUPREMUS MILITARIS TEMPLI HIEROSOLYMITANI i «Heriardity Knight Templar of Brittain».

Ova prva organizacija ima i svoje predstavništvo u Hrvatskoj, pod vodstvom Velikog Priora Alfreda Krupe. Govoreći o templarima u Hrvatskoj moramo spomenuti da tijekom druge polovine 12. stoljeća Templari dolaze u Hrvatsku i srednjevjekovnu Slavoniju i tu dobivaju nadimak božjaci (od ubogi) Oko 1169. im je sjedište bilo u Vrani gdje su od Pape dobili samostan Sv. Gregorija. U Senju, Zagrebu, Božjakovini, Našicama, Glogovnici i još nizu drugih mjesta su imali svoje kuće -podružnice i ogromne posjede, tako da su bili gospodari cijelih županija. Imali su vrlo veliki utjecaj na javni i politički život na tim područjima, ali su i dolazili u sukob s plemstvom i pukom. Nakon njihovog ukidanja 1312. Papa dodjeljuje njihove posjede Ivanovcima koji su zatim uspostavili Vranski priorat. Upravo ovaj potonji zaživio je i u današnje vrijeme pod vodstvom OSMTH (Suvremenog vojničkog reda Hrama Jeruzalemskog)