Pustinja simbolizira apsolutno ništavilo, divljinu, osamu, izostanak života, jalovost, napuštenost, usamljenost, obzor koji se proteže do kuda seže pogled, iako ne vodi nikamo, žeđ, glad i lutanje. Općepoznate činjenice govore nam da je pustinja i mjesto priviđenja, halucinacija i povremenih oaza (grč. riječ OASIS vjerojatno je koptskog porijekla). No jednako tako, prema mističnim tradicijama, pa tako i prema mističnoj teoriji u kršćanstvu, pustinja je idealno mjesto za susret s Bogom i postizanje duhovnog prosvjetljenja.

Izak iz Ninive (ili Izak Sirijski), biskup i teolog iz 7. st., koji se povukao u pustinju i ondje živio usamljeničkim, pustinjačkim životom, opisuje stanje u kojem vam srce ispunjavaju ljubav i nježnost prema svim božjim stvorenjima - prema ljudima, pticama, zvijerima, čak i demonima - ljubav prema uistinu svim živim bićima. (Op.a.: Ovo me podsjeća na Budinu: Mir svim bićima). Tko god ima takvo srce, ta stvorenja ne može gledati i o njima razmišljati a da mu se oči ne ispune suzama suosjećanja koje mu preplavljuje srce. Upravo su u nepreglednim pustim predjelima pojedini pustinjaci iskusili to neizmjerno i sveobuhvatno suosjećanje. U tom kontekstu pustinja postaje simbolom materijalne oskudice i duhovnog očišćenja, životne punine, dok je oaza magično i nadnaravno mjesto s izvorom na kojem tražimo apsolutnu žeđ.

Sanjate li da hodate pustinjom, taj san možda nagoviješta teško i bolno razdoblje tijekom kojeg ćete se morati osloniti isključivo na sebe, na vlastite snage i, dakako, štedljivo ih koristiti. No to može biti i stan daleko bogatijeg i dubljeg značenja, san koji ukazuje na to da se želite riješiti svega što vam se u životu nagomilalo i što vam odvlači pozornost od unutarnjeg JA. U tom smislu osjećate potrebu da oko sebe a možda čak i u sebi stvorite ništavilo, kako biste pronašli vlastitu istinu. Pustinja u snu katkada jednostavno odražava dojam emocionalne praznine, nedostatak osjećaja i emocija. Jednako tako, pustinja ukazuje i na ono što intuitivno već znamo, ali si ne želimo priznati zbog tjeskobe koju bi nam ta činjenica mogla uzrokovati, naime da, unatoč, našim društvenim i obiteljskim vezama i odnosima, na koncu ipak ostajemo sami.

(D. Colin)