PRIVLAČNOST  PREMA  DRUGIM  ŽIVIM  BIĆIMA

            Martinus

Svatko tko je vidio nakot tek rođenih mačića ili psića sklupčane jedni uz druge, zna nešto o tome kako su živa bića međusobno povezana. Možda i mi možemo otkriti u sebi potrebu biti dio takve grupe živih i dišućih bližnjih bića. U našim životima ljudskih bića mi imamo tako mnogo pravila, mišljenja i duboko-ukorijenjenih predrasuda koje nas razdvajaju. No duboko u nama među nama se razvijaju veze. U ovom kratkom izvatku iz knjige Livets bog (Knjiga života) možemo pročitati što o tome kaže Martinus.

     „Apsolutna stvarnost javlja se na osjetilnom području bića kao privlačnost prema drugim živim bićima. Upravo se ta privlačnost u svojem najvišem obliku izražava kao prava i apsolutna simpatija ili ljubav. Zbog toga ova ljubav stvara u bićima potrebu ili želju da miluju druga živa bića i pruža im užitak. To je zapravo, iako sama bića toga još uvijek nisu svjesna, prepoznavanje istovjetnosti našeg Jastva sa Jastvima naših bližnjih i božanske međupovezanosti koja se na tome temelji, to jest, našeg osjećaja pripadanja jednoj kozmičkoj obitelji koja obuhvaća sve živo. Prema tome, ova božanska međupovezanost ili osjećaj kozmičkog pripadanja izražavaju se kroz sposobnost ljubavi. Mi opažamo ljubav kao vrlo snažnu privlačnost prema bićima koja su predmet ljubavi. Mi imamo želju učiniti život lakšim tim bićima. Mi imamo želju ugoditi im i donijeti im radost. Mi ćemo radije sami patiti nego gledati kako ta bića pate. Mi osjećamo potrebu da ih milujemo, potrebu da ih privijemo k sebi i budemo jedno sa njima. Kada su bića pokretana ljubavlju da se priviju jedno uz drugo čim čvršće i čim intimnije je to moguće, to je zapravo zbog želje tih ljudi da postanu jedno, ne samo mentalno već i fizički. Kada bi fizička tijela tih ljudi mogla ući jedno u drugo i kada ih u tome ne bi sprječavala čvrsta, fizička materija od koje su sačinjena, oni bi se u potpunosti stopili i izvana bi izgledali kao samo jedno tijelo, iako bi mentalno oni još uvijek predstavljali dvije osobe. Prema tome, ljubav mentalno sjedinjuje bića. Tamo gdje prevladava ljubav, to jest potreba da se izražava svjetlost i radost za druga bića, tu prevladava savršenstvo, sreća i blaženstvo. Tu bića postaju svjesna da su istovjetna sa svim ostalim životom u univerzumu i na putu su da postanu jedno sa Bogom i da se pojave kao „ljudi na Božju sliku i priliku“. To zapravo znači da će svaki takav čovjek postati sunce ljubavi koje nesebično sjaji i grije sve i svakoga.“

Izvadak iz knjige Livets bog, 7 dio, odlomak 2477

Preveo: Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (05.07.2014.)

Copyright © Martinus Institut