Fuck the system
Postoji jedna stvar koju sustav nikad neće otvoreno reći, jer bi bilo malo nezgodno da ti to kažu dok ti uručuju ugovor na neodređeno i čestitaju što si upravo prodao trideset godina svog života za kreditnu sposobnost: tvoja predvidljivost je njihov profit.
Dok živiš po rasporedu koji nisi sam postavio: budiš se kad ti alarm kaže, ideš tamo gdje ti posao kaže, trošiš ono što ti reklama kaže i ideš na godišnjo kad ti raspored dozvoli, ti brate nisi Slobodan čovjek.
Nisi ti ni rob u klasičnom smislu. Nemaš lance oko nogu. Nitko te ne tuče bičem. Ne radiš u polju kaučuka dok nad tobom stoji masni, brkati kapitalist s puškom.
Ne.
Ti radiš nešto puno elegantnije.
Sam ustaješ.
Sam odlaziš na posao.
Sam plaćaš ratu.
Sam si kupiš novi mobitel jer ti je stari još uvijek sasvim dobar, ali kamera više nije dovoljno dobra za fotografiranje kave koju nemaš vremena s guštom popiti.
Ti si dobrovoljni sudionik sustava koji te toliko dugo uvjeravao da je kavez tvoj izbor da si počeo biti ponosan na njega. Ta "tvoja" krletka, nije čak ni tvoja do zadnje jebene rate, već je banka vlasnik. I onda još objaviš ponosno fotografiju ključeva od tog kaveza na mrežama.
Kako kontrolirati čovjeka koji misli da je slobodan?
Ma ne lancima. To je previše primitivno, a bogami i loše izgleda na televiziji. Kontroliraš ga dizajnom. Dizajnom okoline. Tako da je uvijek malo umoran, malo u minusu i malo zauzet. Tako da mu je slobodno vrijeme unaprijed popunjeno sadržajem koji se proizvodi brže nego što ga može probaviti. Tako da navečer nema snage pitati se zašto živiš život koji mu se ne sviđa. Samo ima dovoljno snage da otvori seriju. Pa još jednu epizodu. Pa još jedan reel. Pa još jedan video o tome kako će jednog dana napokon živjeti život kakav želi. Samo što taj jedan dan nekako uvijek pada u mirovinu.
Algoritmi nisu slučajni.
Krediti nisu slučajni.
Radno vrijeme od devet do pet nije slučajno.
Sve je to arhitektura.
A arhitektura određuje ponašanje.
Stavi čovjeka u dovoljno uzak hodnik i on će hodati ravno čak i ako mu nitko to ne kaže.
I onda će još misliti da je izabrao smjer.
Dizajnirati život koji ne mogu kontrolirati ne znači pobjeći.
Ne moraš nestati u šumi, zapaliti osobnu iskaznicu i početi razgovarati s vjevericama.
Iako, iskreno, ni to nije najgora opcija.
Radi se o nečem jednostavnijem.
Izgraditi strukturu u kojoj njihove poluge više nemaju gdje zakačiti.
Što te drži u sustavu?
Najčešće samo tri stvari:
Stalni troškovi.
Ovisnost o jednom izvoru prihoda.
I socijalna usklađenost; taj tihi, usrani pritisak da živiš kao svi oko tebe jer bi, Bože sačuvaj, mogao ispasti čudan.
Da kupiš kuću jer svi kupuju kuću.
Da imaš posao jer svi imaju posao.
Da imaš kredit jer je to, navodno, znak da si uspio.
Da radiš četrdeset godina kako bi jednog dana imao dovoljno vremena za život koji si cijelo vrijeme odgađao.
Genijalno.
Čovjek potroši mladost da bi si kupio slobodu u starosti, nemoći i bolesti. Ako i dočeka.
Svaka od te tri stvari može se riješiti.
Nije lako.
Ali je rješivo.
Smanjiš troškove.
Povećaš broj izvora prihoda.
Prestaneš pokušavati impresionirati ljude čiji život ionako ne želiš.
I svaki put kad eliminiraš jednu od tih ovisnosti, ne dobivaš samo financijsku slobodu.
Dobivaš komad sebe natrag.
Najopasnije što možeš napraviti unutar sustava jest postati neisplativ za kontrolu.
Ne buntovnik.
Buntovnici su često najlakši za porobiti.
Sustav ti samo napravi majicu s natpisom FUCK THE SYSTEM, naplati ti je 49,99 eura, naplati ti još porez na nju i samo mirno nastavi dalje. A ti si onda buntovnik.
Može ti prodati identitet pobunjenika, vegana, kapitalista, anarhista, minimalista, maksimalista ili čovjeka koji pije organsku kavu jer odbija sudjelovati u sustavu. Ali Matija Gubec uvijek najebe.
Neisplativ za kontrolu je nešto drugo.
To je čovjek koji nema dug koji ga drži ko omča oko vrata.
Koji ne ovisi o milodaru šefa.
Koji ima više od jednog izvora prihoda.
Koji zna napraviti nešto vlastitim rukama.
Koji proizvodi vlastitu hranu, ima izvor vode i drva za ogrijev.
Koji može otići.
Koji može reći ne bez da mu se preko noći uruši cijeli život.
E, takav čovjek postaje problem.
Ne zato što je revolucionar.
Nego zato što više nije dovoljno ucjenjiv.
A sustav jako voli ljude koje može ucijeniti.
Računom.
Ratom.
Strahom.
Statusom.
Tuđim mišljenjem.
Najbolje od svega je što ti nitko ne mora ništa oduzeti.
Samo ti mora dovoljno puta reći što bi trebao željeti.
I onda ćeš to poželjeti sam.
To je vrhunska tehnologija kontrole.
Kad čovjek počne sam čuvati vlastiti zatvor. U isto vrijeme si i robijaš i pravosudni policajac.
Zato život koji ne mogu kontrolirati nije akt protiv nekoga.
To je akt za samoga sebe.
Za jutro kad se probudiš bez alarma.
Za dan koji nije unaprijed prodan.
Za odluku koju ne donosiš iz straha da ćeš izgubiti posao, kuću, status ili tuđe odobravanje.
Za mogućnost da kažeš: "ovo nije moj život" i samo odeš bez da se još jednom okreneš nazad.
Jer nije sloboda vikati na ulici kako mrziš sustav dok u ponedjeljak u 7:30 uredno sjediš za svojim stolom u mrčnom uredu.
Možeš prosvjedovati.
Možeš bubnjati.
Možeš vikati.
Možeš nositi transparent velik kao kuća.
Ali ako ti u ponedjeljak treba plaća istog sustava koji navodno prezireš, onda nisi izašao iz sustava.
Samo si napravio pauzu za prosvjed.
Sloboda nije trenutak u kojem kažeš jebeš ovo.
Sloboda je trenutak u kojem to možeš reći i stvarno, ali stavrno otići.
Zato dizajniraj život tako da ovisnost ide samo u jednom smjeru.
Da ti možeš trebati sustav kad želiš.
Ali da sustav ne može trebati tebe.
Da možeš otići.
Da možeš odbiti.
Da možeš početi ispočetka.
Da možeš pogriješiti, a da zbog jedne pogreške ne izgubiš cijeli život.
I možda je upravo to jedina prava sloboda koja postoji:
ne da ti nitko ništa ne može narediti, već da ne moraš poslušati.

Nikola Borić

Ivica Ciri