TITO JE OBUZDAVAO NACIONALISTE — DANAS NACIONALISTI SAHRANJUJU VLASTITE NARODE

Nekada je nacionalizam na Balkanu bio zaključan u političkom podrumu, s debelim lancem oko vrata i upozorenjem:
„Ne puštaj zvijer — kada pojede susjeda, počet će jesti vlastitu djecu.“
Onda su stigli novi demokratski bravari. Razvalili su vrata, zvijeri stavili kravatu, dali televizijski studio i proglasili je ocem nacije.
Tito nije uništio nacionalizam. Držao ga je pod kontrolom jer je znao da hrvatski, srpski i bošnjački nacionalisti pred publikom glume neprijatelje, dok iza pozornice sviraju u istom orkestru. Razlikuju im se zastave i povijesni mitovi, ali svi znaju istu pjesmu:
„Narode, boj se susjeda dok ti mi praznimo džepove.“
Danas su nacionalisti postali profesionalni grobari. Ujutro ljube zastavu, poslijepodne opljačkaju državu, a navečer pred kamerama plaču nad sudbinom naroda kojem su upravo izmjerili grob.
Hrvatski nacionalist spašava Hrvatsku tako uspješno da Hrvati odlaze iz nje. Srpski nacionalist brani Srbiju dok se njezina sela gase poput svijeća na propuhu. Bošnjački nacionalist čuva Bosnu pretvarajući je u čekaonicu iz koje mladi odlaze s kartom u jednom smjeru.
Što je naroda manje, govor o narodu postaje glasniji. Što su škole praznije, zastave su veće. Što je budućnost neizvjesnija, prošlost se češće podgrijava.
Rat 1991. nije počeo prvim metkom. Metak je bio samo točka na kraju rečenice koju su godinama pisali političari, mediji, povjesničari na državnom povodcu i vjerski službenici koji su Boga pretvorili u počasnog predsjednika nacionalne stranke.
Najprije su iskopali stare kosti. Onda su ih rasporedili po televizijskim studijima, mrtvima stavili stranačke iskaznice i poslali ih da glasaju protiv živih.
Običnim ljudima ostali su rovovi, groblja, izbjegličke kolone i fotografije mrtvih sinova.
Nacionalnim elitama ostale su države, banke, hoteli, televizije i građevinsko zemljište.
Jugoslavija nije bila raj. Imala je represiju, političke zatvore, cenzuru, gospodarske probleme i brojne nepravde. Ali ideja je bila jasna: ako različiti narodi žive u istoj kući, ne može se svakome dopustiti da u podrumu drži bačvu benzina i šibice pod jastukom.
Danas su bačve u dnevnoj sobi, šibice se dijele na predizbornim skupovima, a televizije objavljuju vremensku prognozu:
„Sutra pretežno oblačno, uz lokalne pljuskove mržnje i povremene udare fašizma.“
U Bosni i Hercegovini djeca mogu učiti pod istim školskim krovom, ali odvojena. Odrasli su očito zaključili da i matematika ima nacionalnost. Možda je trokut hrvatski, kvadrat srpski, a broj tri mora zatražiti suglasnost sva tri konstitutivna naroda.
Najvažnije je da se djeca ne upoznaju. Mogla bi otkriti da se smiju istim šalama, slušaju istu glazbu i sanjaju isti posao u Njemačkoj. Time bi ozbiljno ugrozila nacionalističku industriju.
A Hrvatska danas pokazuje posebnu ekonomsku ironiju.
Posla ima, a u nekim djelatnostima radnika nedostaje. Problem je što domaći čovjek često ne želi provesti mjesec na poslu za plaću od koje ne može platiti stan, režije, hranu i dostojanstveno podići obitelj.
Zato hrvatski radnik odlazi u Njemačku, Austriju, Irsku ili Švicarsku. Na njegovo mjesto dolazi radnik iz Nepala, Indije, Filipina ili Bangladeša, kojemu je hrvatska plaća još uvijek bolja od one koju može dobiti kod kuće.
Hrvatska tako izvozi vlastite ljude, a uvozi jeftiniju radnu snagu.
Političari ponosno objavljuju da zaposlenost raste. Naravno da raste: domaći radnik rasteže posljednjih sto eura do kraja mjeseca, strani radnik rasteže deset kreveta po jednoj sobi, a poslodavcima raste dobit.
Domaći radnik odlazi jer je plaća premala. Strani dolazi jer je ta ista plaća za njega još uvijek velika. Agencije i poslodavci zarađuju na obojici, a država to prikazuje kao gospodarski preporod.
Hrvatska, dakle, ne ostaje bez ljudi zato što nema posla. Ostaje bez vlastitih ljudi jer od njihova rada često ne mogu pristojno živjeti.
Dok balkanski grobari poliraju stare lopate, svijet ponovno zvecka oružjem. Ukrajina krvari između ruske invazije, NATO interesa i globalne borbe za sigurnost, energente, luke, rude i tržišta. Iran i Izrael stoje nad bačvom baruta, dok velike sile raspravljaju tko smije držati šibicu.
Kina raste, Indija jača, BRICS se širi, a Zapad otkriva da više nije jedini vlasnik restorana zvanog Planet Zemlja. Problem je što su svi gosti donijeli vlastito oružje ispod stola.
Ako NATO oslabi, Balkan će ponovno tražiti strane kumove. Velike sile donijet će šahovsku ploču, naše elite ponudit će figure, a naša djeca ponovno će biti pješaci.
Hoće li doći Treći svjetski rat? Nitko ozbiljan to ne može tvrditi. Ali svijet se priprema za mir proizvodeći rekordne količine oružja. To je kao čovjek koji ulazi u gostionicu s puškom, bombom i kanistrom benzina, pa uvrijeđeno tvrdi da je došao samo razgovarati.
Zato najveći neprijatelj hrvatskog, srpskog ili bošnjačkog naroda možda neće doći preko granice.
Možda će stajati na domaćoj pozornici, ogrnut vlastitom zastavom, i zaklinjati se da spašava narod — dok mu iza leđa grobari već spuštaju mladost, istinu i budućnost u zemlju.
Jer nacionalizmu nije potreban snažan narod. Snažan narod postavlja pitanja.
Nacionalizmu je potreban uplašen narod koji plaća vlastiti sprovod, a zatim zahvaljuje grobarima što su mu donijeli zastavu za lijes.

Iz istraživačke knjige i budućeg filma „Sjaj i bijeda balkanske elite“ — Aleks Romanov

Ivica Ciri