Veliko, čisto, svjetlom obasjano nebo se prostiralo cijelim horizontom. Tišina i svjetlo; Refleksija vječnosti u punom sjaju.

Onda su se iznenada na obzoru počeli pojavljivati mali oblaci. Koji su se počeli grupirati u sve gušće i veće formacije raznih oblika. I nebo više nije bilo tako čisto i sjajno.

A onda se pojavio vjetar.

I u vjetru su se unutarnjim sluhom mogle razabrati riječi; poput dijaloga:

 

Želim biti probuđen, slobodan!

Zaista?

Da, zaista. Dosta je bilo traženja i patnje.

Ok. Tko si ti?

Pa ne znam. Ne mogu naći ništa određeno što bih bio ja. Tu je moje tijelo, misli, osjećaji…

Kako onda znaš da nisi slobodan?

Patim.

Ok, postoji patnja. Zašto postoji patnja?

Nisam sretan, osjećam se odvojenim, nevoljneim; tu je mnošto sjećanja na ranija neugodna iskustva…

Možda je problem upravo u tomu što ne znaš tko si?

Da, možda. Zato želim znati istinu o sebi. I biti slobodan

„Ti“ je samo misao.  

Kako to?

To je druga misao.

-Tišina-

Ne postoji patnja izvan misli. Život ne pati. Svjesnost ne pati.

Patnja je alarm za neznanje, znak za postojanje tamnih mjesta u svijesti; nečega što treba biti osvijetljeno; znak zbunjenosti, identifikacija i vjerovanja ispletenih mislima koje trebaju biti odagnane dubokim, iskrenim propitivanjem.

Postoji li „ti“ koji treba biti osobođen?

-Tišina-

 

Nebo je ponovno čisto i vedro. Oblaci su odagnani i vjetar iščezava.

I već kao da ničega nikada i nije bilo osim blistave tišine vječnosti.

 

Epilog:

Istina se može izražavati s malo, ili s puno riječi. Na malo ili veoma drugačije načine, ali nikada ništa od toga neće biti istina sama.