Svako jutro je rano ustajala, skuhala je svoju kavu i sjela za kompjuter.

Čitala je dnevni tisak i onda je odšetala na svoju omiljenu plavu stranicu.

Tamo su se nizali njeni biseri, njeni članci i poezija, lijepe slike i video prilozi.

Svaku jutro je znala staviti neku zanimljivost ili napisati svoju lijepu pjesmu.

Svaki dan joj je donosio lijepo zadovoljstvo, komunicirala je sa drugim dragim dušama i izmjenjivala je svoje misli na raznorazne teme od kojih ponekad i bogovi zanijeme.

Čitali su mnogi njene riječi raznih boja i veličine slova, a tu je i uvijek bila neka pjesma nova, koja je pala na dušu kao med.

Svi su je znali, svi su je voljeli. Bez nje je bilo nemoguće popiti kavu i otvoriti internet. I već neko vrijeme je nemoguće shvatiti da ona više nije tu.

Ne, ona već dugo ne piše, ona već dugo ne ostavlja svoj trag, koji nam je svima bio tako drag.

Evo, pišem ova plava slova, možda će se i kod mene uskoro opet roditi pjesma nova, nosit ću možda i cvijet u kosi, jer znam da nam svaki dan tugu ili radost nosi pa tako i ovaj dan i ovi svi dani u kojima već dugo nema nje.

Doći će opet neko lijepo jutro, otvorit ću oči, piti kavicu i vidjet ću njenu pjesmu, neku novu pjesmu napisanu iz srca i darovanu svima nama.

Znam da sad sjediš i ovo čitaš sama, znam da imaš svoj svijet u koji uranjaš i otkud nam poetske darove poklanjaš.

Znam da ćeš se jednog dana vratiti i svojim stihovima ćeš mi opet jutra pozlatiti.