Vrućina je jutros pobjegla iz pakla.

Ne velika. Ne strašna. Nego mala, žuta, prljava, s repom od dima i osmijehom djeteta koje je već nešto zapalilo iza kuće.

Ušla je bez kucanja.

Prvo je sjela na kvaku. Onda na prag. Onda mi se popela na rame i šapnula ravno u vrat: “Ajde, izađi malo.”

Naravno da nisam trebao.

Ali čovjek uvijek ima neki glupi razlog. Kantu. Vrt. Šlauf. Dvije minute posla koje se ljeti pretvore u kratki izlet kroz vlastitu smrt.

Dvorište je već bilo na njezinoj strani. Beton siv i vruć. Trava polegnuta kao da ju je netko izvrijeđao. Zrak gust, bezobrazan, pun sitnih treperenja. Iz šlaufa se širio miris ugrijane gume, prašine i vode koja je cijelo jutro ležala na suncu pa sad ima karakter.

Cvrčci nisu pjevali.

Oni su radili za nju.

Pilili su dan iznutra, tanko, uporno.

Negdje je lim na šupi krcnuo.

Kratko.

Kao kost.

Vratim se unutra.

Majica mi se zalijepila za leđa.

Ne kao odjeća.

Kao priznanje.

Karlo me pogleda s vrata.

“Jesi gotov?”

Nisam još.

Ali radim na tome.

Onda pogleda u hodnik.

“Bubi je gotov.”

I stvarno.

Bubi leži sav raširen, kao stari tepih koji ima srce i loš stav prema srpnju. Vrućina mu sjedi na leđima i češka ga krivim prstima. On samo otpuhne. Dugo. Duboko. Kao da iz njega izlazi zadnja nada psećeg naroda.

Karlo kaže da je prešao u palačinku.
I nije bilo daleko od istine.
Još ima šape, ali više iz pristojnosti.

U kući bruji hladnjak. To nije običan zvuk. To je zvuk otpora. Mali, bijeli motor protiv žutog vražićka koji nam hoda po zidovima i dira sve što ne bi smio.

Ventilator se vrti u kutu i pravi se važan. Gura isti zrak lijevo-desno, kao da premješta vrućinu s jednog mjesta na drugo i očekuje zahvalnost.

Vražićak mu sjedi na lopatici.

Smije se.

Zna da ventilator samo raznosi njegov posao.

Mi se nosimo kako znamo.

Čaše vode po stolu.

Mokar ručnik oko vrata.

Bosonogi hod po pločicama.

Stajanje pred hladnjakom bez namjere, samo da te malo pogleda ta hladna svjetlost iznutra.

Ništa veliko.

Samo male krađe života.

Vrućina ne voli kad joj se smiješ.

Stisne se tada, kao da si joj ukrao šibice kojima pali sve oko sebe.

To joj pokvari frizuru.

Zato se Karlo nasmije baš kad Bubi pokuša ustati, pa se predomisli na pola puta i ostane sjediti kao čovjek koji je krenuo promijeniti život, ali se sjetio da je utorak.

Taj smijeh prođe kroz kuću kratko.

Ne popravi ništa.

Samo napravi pukotinu.

Dovoljnu da u nju stane malo zraka.

Vražićak se na trenutak zbuni.

Prestane mi visjeti za vratom. Makne se do zida. Tamo čuči, ljut, gricka vlastiti rep i čeka da opet postanemo ozbiljni.

Ne damo mu odmah.

Karlo sjedi na podu, Bubi diše kao stara peć, ja držim čašu vode i pravim se da je to plan.

Nije plan.

Ali zvuči bolje nego čekati da nas netko pokupi žlicom.

Ponekad čovjek i ne treba plan. Treba samo nekoga tko se nasmije u pravo vrijeme i psa koji se još nije sasvim predao.

Predvečer vrućina ne ode.

Nije ona pristojna.

Samo se stisne po kutovima. Uđe u zid. U zavjesu. U rub stola. Ostavlja za sobom miris vruće prašine, pseće dlake, suhe trave, ugrijane plastike i kože koja je cijeli dan bila malo preblizu vatri.

Sjednemo na prag.

Bubi kraj nogu, dlakava palačinka s dušom.

Karlo blizu.

Ne preblizu.

Dovoljno da se zna.

Vražićak sjedi na rubu krova, malen i tvrdoglav. Liže prste, zadovoljan štetom.

Još nije završio s nama.

Negdje se čuje cvrčak.

Ili možda samo vrućina oštri zube za sutra.

Matija Gerić