U trajanju od trajanja, u noći što kao razgolićena tajna obavija tijelo na krevetu i odnosi ga u svijet bez snova,  zbližava me nešto toj noćnoj priči, toj razgolićenoj tajni.

Znam da u drugom danu od nekad dočekuješ taj san, znam da na tvojim usnama nema osmijeha.

Sudbina je opet promiješala naše životne karte i nekome oduzela nekog, nekome dodijelila nekog.

Kome li je mene dodijelila?

Neki prolaznik u mom životu odaje svoj odraz u zrcalu mog oka i pokušava hodati tragom mojih stopa.

Polako mi prilazi i podiže dlanove na kojima se ocrtavaju linije duše što je prošla svoj put.

Mnogi prolaznici prolaze i zastanu, okrenu se i nestanu.

Čekanje nema smisla, ako se ne zna koga se čeka.

Zvijezde bi mogle pokazati put onom tko zna čitati znakove neba i tko je hodao usamljenim cestama ovog globusa.

Opet crtam u pjeni konture nečijeg lica za koje ne znam je li moje ili čije li je?

Jutarnje Sunce, veće od mog uma, zasjenilo je tamno nebo i presjeklo osjetljive oči duše, a one gledaju i mudro šute.

Ostajem tu, na istom mjestu gdje me je pronašao prolaznik i možda, kao pretposljednji, čuva taj plamen srca što još uvijek gori istim sjajem.

 

http://shadowofsoul.blog.hr