Bijeli san prostire svoje magle iznad zelenih očiju mojih koje su u tamnicama tuge beskrajno zaplovile čudnim snovima i zaustavile se pred oblikom anđela kojeg je mudrac nacrtao u svom zagonetnom stihu.

Svjetlost male svijeće ne vjeruje u moje molitve, lelujavo me zavodi i putem suznih snova odvodi u nepoznate staze između breza koje spavaju ove hladne noći i zaboravljaju te stazice gdje je jedna mala duša šetala.

Kamen nije sam, riječ se pretvara u bol, a čovjek se pita, otkud mu hrabrost, da iz gorke šifre ljudskog grča ne zna pročitati poruku iz davnina.

Ne, neću ovih dana ići pokraj bijele crkve, jer se molitva u srcu rađa i beskrajno se nada uslišenju od Glasa Božjega.

Neka je tako … svako vrijeme svoje nosi, svaka noć snove i suze ne donosi, a kad ukrotim ove pramenove tuge koji su se svili oko mene, znat ću da na nekom tihom mjestu čovjek nikad neće biti sam, jer sklopljeni savez između Neba i Zemlje ne raskida se tako lako.

napisano: 4.12.2015. u 22:15h iz moje 9. zbirke poezije

"KAMEN NIJE SAM" 

ovo je najtužnija knjiga na svijetu

http://www.digitalne-knjige.com/varga9.php

ISBN broj: 978-953-8100-30-7

http://shadowofsoul.blog.hr