Tijelo je sporije, misli su brze, svježe, bistre, očima treba pomagalo za čitanje nekog računa ili neke pjesme iz mojih knjiga.

Sve se to polako događa, neosjetno dolaze godine i prolaze kraj mene, čuda se događaju drugima, ja sam ih već prošla i pomalo zaboravila.

Prepuštenost samotnim mislima uhvati pred san kad se pripremam za neki novi sjajni dan obojen bojama mojim i orošen kapima kišnim.

Zanemarenost osjetim tek pred buđenje kad me prihvati novo jutro pa hitro skočim iz kreveta uzimajući prvu svjetlost dana koja se probija kroz prozor i zataknem ga u kosu noseći ga tako cijeli dan, dok ne dođe moj krilati prijatelj San.

Ne znam što bih pisala o starosti kad je ne osjećam, ne znam zašto bih se osjećala osamljenom, kad to nisam, ne znam što bih rekla o zanemarenosti, kad sam okupirana članovima moje male obitelji, Davor i Maša, to je stvarnost naša i nikad mi nije bilo ljepše, nego sada kad sam konačno - slobodna.