Nije on govorio puno.

Takvi ljudi rijetko govore puno, jer znaju da zemlja ne voli galamu. Ona ne sluša onoga tko joj dolazi kao gospodar, s teškom čizmom i brzim planovima. Otvara se onome tko joj priđe polako, s vodom u kanti, sa sjemenom u dlanu i s onom tihom poniznošću koju su ljudi danas počeli smatrati zaostalošću.

Zvali su ga staromodnim.

Jer nije vjerovao hrani koja cijele godine izgleda jednako. Nije vjerovao rajčici bez mirisa, jabuci bez ožiljka, kruhu koji traje dulje od čovjekove potrebe za kruhom. Nije vjerovao onome što ne vene, što ne trune, što ne nosi nikakav trag sunca, ruke, tla ni vremena. Znao je da sve živo mora imati svoju mrlju, svoj umor, svoju malu nesavršenost po kojoj ga prepoznaš kao istinu.

Njegov vrt nije bio uredan kao slika iz kataloga.

Bio je živ.

Zemlja je pod njegovim prstima bila tamna, vlažna, mjestimice tvrda kao stara šaka. Kad bi je razgrnuo, iz nje bi izašao miris mokrog korijena, glista, natrulog lišća i kiše koja se zadržala duboko, tamo gdje sunce ne silazi odmah. Motika bi udarila o kamen kratko, suho, gotovo koštano. Kanta bi zaškripala na ručki. Negdje u travi nešto bi šušnulo, pa utihnulo, kao da se i najmanji život zna sakriti kad čovjek preglasno diše.

Peršin je mirisao oštro, zeleno, gotovo ljutito, kao jutro koje te ne pita jesi li spreman ustati. Rajčice su se grijale na suncu, napete i pune, s onim gustim mirisom koji se zalijepi za jagodice prstiju i ostane ondje tvrdoglavo, kao trag ljeta. Kad bi prerezao jednu, sok bi joj skliznuo niz nož, crven i topao, a iz nje bi se digao miris zemlje, kiseline, sunca i stare kuhinje u kojoj se ništa nije bacalo.

Kopriva je stajala uz ogradu kao stara čuvarica. Nije bila lijepa. Nije se nudila. Pekla je svakoga tko joj priđe bez poštovanja. Ali on ju je znao. Znao je njezinu oporu snagu, onaj težak, zeleno-truo miris koji se digne kad je potopi u vodu, miris trave koja se raspada da bi nahranila drugo. Iz bačve bi se širio gorak, gust dah, tako jak da zastane u grlu. Mnogi bi okrenuli glavu. On nije. U tom mirisu nije osjećao prljavštinu, nego rad. Pretvaranje. Tiho vraćanje svega onamo odakle je došlo.

Znao je koje biljke smiju jedna uz drugu.

Bosiljak uz rajčicu. Luk blizu mrkve. Neven među povrćem kao žuta straža. Celer koji pod prstima pusti miris stare juhe, mokre daske, pare na prozoru. Krastavci skriveni pod hrapavim lišćem, hladni i mirni, kao da čuvaju vodu u sebi za dan kad će je zemlja zatrebati.

To znanje nije naučio iz knjiga.

Nosio ga je iz glasova koji su odavno utihnuli. Iz ruku svoje majke. Iz pogleda svoje bake. Iz dvorišta u kojima se nije puno imalo, ali se znalo što se ne smije izgubiti. Znao je kada zemlju pustiti na miru. Kada čekati. Kada ne dirati. Kada biljka traži vodu, a kada samo malo sjene. Znao je da se sjeme ne baca, nego polaže. Da se voda ne prolijeva, nego daje. Da se zemlja ne uzima, nego sluša.

Nisu to bile velike mudrosti.

Zato su ih ljudi i zaboravili.

Jer čovjek najlakše odbaci ono što ga je najduže držalo na životu. Staru kantu. Sjeme u papirnatoj vrećici. Kruh pod krpom. Ruke uprljane do zapešća. Miris podruma u kojem se čuva ono što ne smije propasti.

A on je znao.

Znao je da će se čovjek, prije ili kasnije, opet vratiti prirodi.

Ne svečano. Ne čist. Ne s velikim riječima.

Vratit će joj se umoran. S rukama koje su predugo držale plastiku, papire, tuđe naredbe i vlastite strahove. Vratit će se kad mu sav taj sjaj postane hladan. Kad u savršenom plodu osjeti prazninu. Kad poželi nešto što raste polako i ne ispričava se zbog toga.

Zato je čuvao znanje.

Ne kao tajnu.

Nego kao žeravicu.

Malu, tvrdoglavu toplinu ispod pepela.

Predvečer bi stajao među biljkama i slušao vrt. Tada je sve bilo najjasnije. Dan bi se spuštao niz listove, zrak bi postajao gust, pčele bi se vraćale sporije, s brašnom peluda na nogama i umorom u krilima. Negdje bi pas zalajao, daleko i kratko. Voda bi kapala iz napukle kante, kap po kap, i svaka bi u zemlji ostavila tamnu točku. Suhi list bi zastrugao o suhi list. Stabljika rajčice tiho bi škripnula pod vlastitom težinom.

Lišće rajčice mirisalo je jače kad ga dotakne rukav, gorko i zeleno, kao koža ljeta. Bosiljak bi pustio sladak, topao dah. Kopriva iz bačve širila je svoju tešku paru. Zemlja je disala duboko, vlažno, bez žurbe, kao netko tko je cijeli dan šutio i sada napokon smije biti ono što jest.

On bi tada obrisao ruke o hlače.

Pod noktima mu je ostajala crna crta koju sapun nije mogao sasvim izvući. Nije mu smetala. Bila je to njegova veza s nečim starijim od svih računa, vijesti, obećanja i strahova.

Ujutro bi se opet vratio.

Polako.

S kantom u jednoj ruci.

Sa sjemenom u drugoj.

Rosa bi mu kvasila cipele. Motika bi kratko zazvonila o kamen. Iz zemlje bi se digao miris vlage, korijena i novog dana.

A vrt bi ga dočekao bez riječi.

Kao da obojica znaju isto.

Da se čovjek može dugo udaljavati od zemlje.

Ali ne zauvijek.

Matija Gerić