U srcu grada, gdje je božićna noć pretvorena u vrtlog svjetlosti, mala ptičica, sitna kao kapljica rose na grančici, drhtala je na krovu starog tornja. Ali te noći vjetar nije pjevao, umjesto toga, grad je urlao u buci digitalnog ludila. Neonska svjetla treperila su poput lažnih zvijezda, pulsirajući u ritmu elektroničkih himni koje su se izlijevale iz zvučnika na ulicama, sintetički zvukovi, hladni i oštri, poput lomljenja leda pod kandžama. „Jingle Bells“, iskrivljen u elektroničke petlje, miješao se s lažnim smijehom iz reklama koje su odzvanjale poput jeke iz duboke jame, gdje se pravi smijeh utopio. Mirisi? Samo dim iz auspuha, metalni okus kiše pomiješan s plastikom spaljenih žarulja i onaj kiseli vonj struje koji je peckao nježno grlo male ptičice.

Uznemirena, mala ptičica raširila je krila i odletjela prema najbližem prozoru, visoko na zgradi okupanoj plavičastim sjajem ekrana. Tamo je, kroz staklo zamagljeno dahom, promatrala prizor koji joj je stegnuo srce.

Bor je stajao ukrašen, grana teških od srebrnih kugli i treperavih lanaca svjetala, ali to nije bio bor iz šume, bio je to lažni div, okovan strujom, čiji je sjaj bacao hladne sjene po sobi. Ljudi unutra, obitelj nalik sjenama, sjedili su u krugu, ali nisu razgovarali. Njihovi pogledi bili su zarobljeni u čudnim svjetlećim spravama, pravokutnicima koji su im sjali u rukama poput čarobnih ogledala što gutaju duše. Jedan dodir, drugi dodir, prsti koji plešu po staklu, ali bez dodira među njima. Zvukovi su bili prigušeni, blagi bipovi obavijesti, tihi uzdasi frustracije, lažni smijeh iz videa koji je odjekivao poput daleke grmljavine. Miris je bio sterilan, slaba aroma instant kave pomiješana s toplinom preopterećenih uređaja, poput vrućeg metala koji se hladi u noći. Nitko se nije osvrtao na drugoga, oči su bile prazne, ispunjene pikselima umjesto zvijezdama. Mala ptičica osjetila je hladnoću kako joj se uvlači pod perje, to nije bio Božić, nego njegova digitalna sjena, gdje su srca zaboravila dodir.

Silna buka grada, beskrajni zuj elektroničkih valova i sirena reklama, natjerala je malu ptičicu da ponovno poleti. Krila su joj šaptala kroz zrak, noseći je dalje od srca metropole, prema rubu grada gdje su ulice postajale tiše, a kuće manje. Tamo, na kraju zaboravljenog sokaka, ugledala je malu kućicu, skromnu poput gnijezda u šumi. Ovdje nije bilo buke, samo tihi šum snijega koji je padao poput pahuljica perja s neba i daleki zov sove koji je odzvanjao poput blagoslova. Mala ptičica sletjela je na prozor, njezine kandžice lagano su dodirnule ledeni okvir i zagledala se unutra.

Unutra, kakva čarolija.

Obitelj je sjedila oko stola, lica obasjana toplim sjajem svijeća na boru, pravom boru, čije su iglice ispuštale miris smole i zemlje, svjež poput jutarnje rose u šumi. Grane su bile ukrašene domaćim ukrasima. Sušenim jabukama, lančićima od kukuruza i malim figuricama izrezbarenima od drveta koje su se lagano njihale. Zvukovi su bili nježni i živi, smijeh djece poput zvona na vjetru, šapat bakinih priča koji se preplitao s djedovim dubokim glasom, pucketanje vatre u kaminu koja je plesala poput zlatnih vila. Nitko nije držao svjetleće sprave, ruke su bile slobodne za zagrljaje, za dodavanje tanjura, za dijeljenje kruha.

Ah, miris kruha! Svježe pečen, topao i zlatan, s koricom hrskavom poput jesenskog lišća, a iznutra mekan poput oblaka. Mirisi cimeta i meda miješali su se s njim, uz slatki vonj pečenih jabuka i dim iz kamina, aroma koja je maloj ptičici ispunila pluća toplinom i natjerala je da zatreperi od neodoljive čežnje. Osjetila je nešto duboko i magično, toplinu koja nije dolazila iz struje, nego iz srca. To je bio pravi Božić, gdje se duše dodiruju poput krila u letu, gdje mirisi i zvukovi tkaju čaroliju života, a ne lažne sjene ekrana.

U tom trenutku nježne tišine jedna je djevojčica podigla pogled prema prozoru. Njezine oči, blistave poput zvijezda u zimskoj noći, susrele su se s pogledom ptičice. Srce joj je zatreperilo od suosjećanja, vidjela je tu sitnu dušu, drhtavu od hladnoće i samoće, kako se privija uz staklo tražeći utočište.

Pogledajte, mala ptičica nas promatra, prošaptala je, a njezin je glas bio poput mekog dodira vune.

Obitelj se okrenula, lica puna čuđenja i nježnosti. U tom trenutku, kao da je vrijeme stalo, bakine su oči zasuzile od sjećanja na vlastite zimske priče o izgubljenim dušama. Djed je polako ustao, s osmijehom koji je grijao više od kamina, i odrezao komadić svježeg kruha, još toplog od peći, natopljenog mirisom doma i ljubavi. Dječak je dodao šaku sjemenki, sitnih zlatnih zrnaca koja su šuštala poput tajni u dlanu. Prozor su otvorili polako, da ne preplaše krhku gošću, i položili dar na prag, ne samo hranu, nego i djelić svoje topline, geste koja je govorila: Nisi sama. Ovdje ima mjesta za tebe.

Ptičica je osjetila suzu u oku, nevidljivu, ali duboku, jer se u tom trenutku hladnoća noći rastopila u valu ljubavi, povezujući njihova srca u tihu, vječnu čaroliju Božića.

Mala ptičica ostala je na prozoru, slušajući tu simfoniju srca. U toj maloj kući pronašla je čaroliju koju je grad zaboravio, čaroliju dijeljenja, dodira i prisutnosti. I dok je snijeg nastavljao padati, njezino je srce zapjevalo tihu pjesmu, noseći tu toplinu dalje u noć.

Matija Gerić