(Vizionar br. 4/5)

Stoljećima je postojanje entiteta s onu stranu života bilo prepušteno vjerovanju - sve do izuma prvih audio i video uređaja u čijem su se bijelom šumu odjednom, «niotkuda», počeli javljati glasovi i obrisi. Snimanje ljudskih glasova u praznoj sobi uistinu je pomalo jezovito, ali puno manje kad se počnu naslućivati uzroci i pravila elektronskog komuniciranja s onostranošću 

Strujni krugovi elektronskih sklopova podložni su vanjskim utjecajima koje zbirno nazivamo smetnjama i nastojimo ih svesti na što je moguće manju mjeru. No, osim toga, postoje i utjecaji koji nastaju uslijed same fizike materijala od kojih su sklopovi izrađeni. Tako tranzistori generiraju toplinski šum, koji je posljedica fizike samih poluvodiča od kojih su sačinjeni. Te su smetnje nepoželjne jer snižavaju kvalitetu signala, pa se i njih nastoji svesti na najmanju moguću mjeru. Digitalna elektronika u tom je smislu ostvarila značajan uspjeh.

No, postoji nekoliko područja interesa gdje se od uređaja očekuje da rade sa što naglašenijim smetnjama i šumovima. Generatori slučajnih brojeva koriste kvantne zakonitosti - bilo da je to radioaktivni izvor ili poluvodič opterećen toplinskim šumom, kako bi stvarao nepredvidljivi signal ili sekvencu slučajnih brojeva. Njihova primjena u kriptografiji, statističkim istraživanjima, igrama na sreću te u upravljanju eksperimentima u svim znanstvenim disciplinama od velikog je značaja.

Korak dalje i od navedenog nalazi se jedno područje primjene na rubu ili izvan rubova znanosti, nezamislivo bez šuma, kod kojeg se smetnje koriste kao komunikacijski kanal s nepoznatim bićima iz drugog svijeta, vremena ili dimenzije postojanja. To je područje transkomunikacije, preciznije - instrumentalne transkomunikacije (ITC), eksperimentalne discipline koja se bori postati znanstvenom, a ima i bogato povijesno naslijeđe. Neće nam biti cilj opravdavati transkomunikaciju kao znanstvenu disciplinu, ali ćemo pokušati pružiti što je moguće više informacija i dati znanstvena objašnjenja mehanizama koji ju omogućavaju. Buduće statističke metaanalize eksperimenata vjerojatno će dokazati znanstvenim metodama pojavu instrumentalne transkomunikacije.

ROĐENJE EVP-FENOMENA

Video-tehnika je nastala kasnije, pa su se prvi slučajevi transkomunikacije odnosili isključivo na auditivnu komunikaciju. To je područje koje se naziva elektronskim glasovnim fenomenima, odnosno engleski: electronic voice phenomena (EVP). U svojoj knjizi „Rođenje i smrt“ austrijski istraživač Baron Hellenbach još je u 19. stoljeću nagovijestio revoluciju u vidu elektromehaničke komunikacije sa svijetom mrtvih.

Početkom 20. stoljeća, prilikom jednog šamanističkog rituala u Sibiru, pod vodstvom šamana iz plemena Ćouči, američki antropolog Waldemar Bogoras fonografom je snimio ne samo bubnjeve i glas šamana, već i glas prizvanog duha. Jasno se mogao razlikovati glas šamana koji je sjedio u kutu, na udaljenosti od 20 metara, od sasvim drukčijeg glasa koji je dopirao iz područja ispred same zvučnice fonografa. Glas je govorio mješavinom ruskog i engleskog jezika. U transkomunikaciji je miješanje različitih jezika u istoj rečenici uobičajena pojava.

Godine 1920. Thomas Alva Edison, vjerojatno pod utjecajem Nikole Tesle, u intervjuu za Scientific American izjavio je kako vjeruje u mogućnost konstrukcije toliko osjetljivog uređaja, koji će, ukoliko postoji svijet mrtvih, biti bolji komunikacijski kanal sa svijetom mrtvih od svih spiritističkih tehnika poput ouija ploče ili posebno nadarenih medija. Izgleda da Edison nije bio originalan u svojim idejama jer je iste godine Amerikanac Hereward Carrington u jednom radijskom studiju prilikom snimanja začuo glasove iz uređaja koji su rekli: „Čujete li me?“. Mikrofon je bio smješten u potpuno izoliranoj sobi i nikoga nije bilo u zgradi.

Oko 1930. više je istraživača, poput Talijana Centurione Scottoa i Amerikanca Attile von Szalaya, zapazilo glasove koji su se pojavljivali na snimkama fonografa. Szalay je 1956. prvi puta zabilježio glasove upotrebljavajući magnetofonsku vrpcu. Alice Bailey, sljedbenica teozofskog učenja, 1936. od svog učitelja, tibetanskog majstora kojega oslovljava sa DK, primila je ovu poruku: „U sljedećih nekoliko godina činjenica o vječnosti postojanja sa sadašnje pozicije upitnosti doseći će nivo kada će to postati svima neupitno. Upotrebom radio-uređaja pod kontrolom umrlih osoba uspostavit će se komunikacija koja će biti znanstveno potvrđena“.

EVP I CRKVA

Malo je poznato da je elektronska transkomunikacija vjerojatno po prvi puta uočena u Katoličkoj crkvi. Za vrijeme snimanja gregorijanskog korala 15. rujna 1952. svećenici - otac Fernetti (međunarodno priznati znanstvenik, fizičar, filozof i ljubitelj glazbe) te otac Gemilli (predsjednik Papinske akademije) - imali su problema s elektronskom opremom. Jedan je kabel, naime, bio oštećen i to je onemogućavalo snimanje. Gemilli se u mislima obratio svom pokojnom ocu kako bi mu pomogao riješiti tehnički problem. Uređaj je istog časa zabilježio odgovor koji ne samo da je potvrdio da će mu pomoći već je upotrijebio nadimak Zucchini, kojim ga je otac oslovljavao dok je bio maleni dječak, i za kojega nitko nije znao. Nakon toga uređaj je proradio. I premda su Fernetti i Gemilli očekivali sankcije od strane Katoličke crkve - zbog bavljenja spiritizmom - Papa Pio XII odgovorio je ovim riječima: „Ne brinite se zbog toga. Postojanje tih glasova znanstvena je činjenica i nema ništa sa spiritizmom. Snimač je potpuno objektivan...ovaj će pokus možda poslužiti kao zaglavni kamen budućim znanstvenim studijima što će ojačati vjeru ljudi u postojanje zagrobnog života.“ Zanimljivo u vezi s ovim slučajem je da se instrumentalna transkomunikacija ponekad naziva i elektronski spiritizam, a još zanimljivije je da je Katolička crkva prihvatila činjenice dobivene eksperimentalnim putem, proglašavajući ih strogo znanstvenima, odbacivši bilo kakvu vezu tih pojava sa spiritizmom, dok to službena znanost još uvijek ne može pojmiti.

GLASOVI U CVRKUTU PTICA

Značajnija istraživanja na polju EVP-a započela su tek 1959. kada je Šveđanin Friedrich Jürgenson preslušavao svoje snimke cvrkuta ptica. Već tada je Jürgenson uočio čudnu pojavu, karakterističnu za većinu slučajeva transkomunikacije: glasovi na snimci nisu postojali u realnosti. Oni se pojavljuju samo na snimljenom materijalu, kao da se tijekom snimanja nešto uplelo u elektronske krugove uređaja koji se koristio za snimanje zvuka, a zvukovima koje je snimio mikrofon pridodao tajanstveni novi sadržaj u vidu neobjašnjivih glasova. Da glasovi koje je čuo nisu bili posljedica pogrešne interpretacije cvrkuta u njegovoj glavi uvjerio se kada je švedska kompanija za radio difuziju poslala svoje ljude da provjere što se događa. Koristeći posebne zapečaćene trake i oni su snimili čujne glasove koji nisu postojali za vrijeme samog snimanja. Poznati njemački parapsiholog Hans Bender u početku je posumnjao kako je riječ o podsvjesnim reakcijama i auditivnim halucinacijama. Stoga je pozvao Jürgensona u institut u Freiburg, te proveo istraživanja koja ne samo da su potvrdila postojanje glasova na snimkama koje su napravili, već su rezultati bili još bolji nego u ranijim eksperimentima.

Pozitivni ishod eksperimenata zainteresirao je mnoge ljude, a među njima je bio i latvijski filozof dr. Konstantin Raudive po kojemu su kasnije ti glasovi i dobili ime «Raudiveovi glasovi». Raudive je u Engleskoj - u razdoblju od 1969. do 1971. - izveo strogo kontrolirane eksperimente, upotrebljavajući oklopljenu prostoriju i faradayeve kaveze koji su onemogućavali bilo kakve elektromagnetske smetnje iz okoline. I ovoga su se puta pojavili tajanstveni glasovi koji su se, kao i kod svih eksperimentatora, predstavili kao osobe koje su umrle. U daljnjem tekstu ćemo vidjeti da transkomunikacija nije elektromagnetski fenomen – riječ je o utjecaju na kvantnoj razini koji nije moguće zaustaviti nikakvom materijalnom preprekom.

Usprkos pozitivnim rezultatima britansko Društvo za psihička istraživanja nije moglo prihvatiti tvrdnju kako su to glasovi umrlih osoba, te je odbacilo sve rezultate i odbilo potvrditi postojanje Raudiveovih glasova. Izgovarajući se kako su poruke glasova prešture i besmislene, te kako nedostaje sredstava za nastavak istraživanja, Društvo za psihička istraživanja, a i Instutut u Freiburgu, prekinuli su sponzoriranje. Pojavili su se, međutim, drugi istraživači poput Hanne Buschbeck, Franza Seidla, Alexa Schneidera, Fidelia Köberlea te, začudo, jednog katoličkog svećenika, Lea Schmidta, koji je čak napisao o tome knjigu pod naslovom „Kad mrtvi govore“ (Wenn die Toten reden).

BIJELI I RUŽIČASTI ŠUM

Kako bi se objasnio princip rada elektronskih sklopova koji se primjenjuju prilikom transkomunikacije, neizostavno moramo protumačiti što je to šum i kakva svojstva ima. Prije svega, šum je stohastički signal, dakle signal koji se sastoji od slučajnih vrijednosti amplitude. U njemu nema nikakve predvidljivosti, nikakve pravilnosti. Prema teoriji informacija, šum nosi potpuno degradiranu informaciju odnosno maksimalnu entropiju, koja je mjera neuređenosti sustava. Jedina zakonitost je frekventna raspodjela, koja se dobiva fourijerovim transformacijama takvog signala. Bijeli šum - koji je najpoznatiji -ima kvadratnu raspodjelu, drugim riječima, sve frekvencije su jednako zastupljene.

Osim bijelog šuma u akustici se primjenjuje i tzv. ružičasti šum koji ima gušenje od 3 dB po oktavi kako bi se osigurala jednolika raspodjela energija na odsječcima logaritamske raspodjele frekvencija, što je prirodnije i usklađeno s ljudskim uhom. Takav šum ima manje visokih frekvencija, pa se analogno bojama u elektromagnetskom spektru kaže da ima manje plave (visokih) a više crvene (niskih frekvencija), odakle je dobio i naziv ružičasti šum (eng. pink noise). Pored toga treba još spomenuti i Brownov šum, koji nema veze sa smeđom bojom, već sa činjenicom da se njegova raspodjela frekvencija podudara s Brownovim gibanjem, dinamikom koju slijede molekule i koloidalne čestice, a ima gušenje od 6 dB po oktavi. Takav šum možemo usporediti s krivuljom tzv. slučajnog šetača, čovjeka koji nepredvidljivo baulja s jednakom statistikom da učini korak udesno i korak ulijevo.

Jednostavnije rečeno, šum u svojoj maksimalnoj neuređenosti ne prenosi nikakvu korisnu informaciju, a s druge strane posjeduje energiju koja je također neuređena. Kao takav, pogodan je kao medij kojega će vanjska sila urediti. Moderni mistici i ezoterični filozofi, koji su potkovani znanjem iz područja statističke fizike te teorije informacija, vjeruju kako je duhovni svijet suprotan našemu. Dok u materijalnom svemiru svaki spontani sustav ima pozitivni porast entropije, odnosno, teži ka degradaciji svoje energije, informacije i strukture,  u duhovnom svijetu je obrnut slučaj. Tamo se sustavi ponašaju tako da smanjuju entropiju i teže maksimalnom redu te povećanju razlika među energetskim potencijalima.

To je nagovijestio još i otac Teilhard de Chardin koji je entropiju povezao sa smrću i suprotstavio joj život kao negentropiju. Smatrao je da se entropija i život neprestano sukobljavaju, pri čemu je entropija odlika materijalnog svijeta, a život je odlika duhovnog svijeta koji silazi u materiju kako bi je uredio i oplemenio. Mogli bismo, pojednostavljeno rečeno, reći da je u materijalnom svijetu lakše rušiti nego graditi, dok je u duhovnom svijetu situacija obrnuta. Tako je prirodno duhovnim bićima da djeluju na neuredne sustave uvodeći u njih red. Jedna dobra prispodoba kako onostrana bića djeluju na signale naših telekomunikacijskih uređaja bila bi ona sa školskom pločom. Ako mi zahtijevamo obrisanu školsku ploču po kojoj ćemo pisati kredom, duhovna bića žele kredom umrljanu, loše obrisanu ploču, po kojoj će pisati mokrim prstima. U realnosti, školska ploča nikada nije idealno obrisana, tj. elektronski sklopovi uvijek imaju određeni nivo šuma. I dok mi taj šum ne trebamo jer nam smeta, čineći napisane riječi na ploči manje čitkima, duhovna bića upravo pomoću njega ispisuju poruke, brišući ga „vlažnim prstima“. Tako se u signalima koji prenose uobičajene poruke nalaze i «inputi» tih bića u šumu koji je nuspojava nesavršenih elektronskih sklopova.

DIGITALIZACIJA TRANSKOMUNIKACIJE

Digitalna elektronika svojim zabranjenim pojasevima između logičkih nula i jedinica onemogućava šum. Ako slučajna amplituda oscilira oko logičke nule, ne može prijeći zabranjeni pojas od (najčešće) 5 volti kako bi dosegla logičku jedinicu. Sve se te oscilacije zanemaruju i pridjeljuju logičkoj nuli. Jednako je i s oscilacijama oko logičke jedinice. Dakako, ukoliko je šum jako visok onda će on preskakati i te zabranjene pojaseve, no digitalni sklopovi se tako dizajniraju da su takve pojave statistički malo vjerojatne.

Kažemo da je odnos signal/šum kod digitalnih sklopova vrlo visok, i za zvučni zapis na CD-u on iznosi preko 94 dB dok je za vinilnu ploču prema DIN B standardu on tek 50 dB (decibeli su logaritamski omjeri pa 50 dB znači sto tisuća naprama 1, dok 94 dB znači otprilike 2,5 milijardi naprama 1). Digitalna elektronika nalik je idealnoj, savršeno obrisanoj školskoj ploči koja je izvrsna za nas koji po njoj pišemo, ali neprimjenjiva za bića koja pišu mokrim prstima. Stoga se ona primjenjuje samo kao naknadna obrada već utisnutog signala na nekom analognom mediju, kao kada bismo digitalnom kamerom snimali istu tu školsku ploču, pa poslije digitalno obrađivali sliku u programu za obradu fotografija.

Judith Crisholm poslužila se upravo tim svojstvom digitalne elektronike kako bi iskoristila i to malo šuma što se tu nalazi. Cilj joj nije bio dobiti što bolju komunikaciju, već izvesti eksperiment koji će pobiti tvrdnje skeptika kako su ti glasovi posljedica pogrešaka na analognoj traci, smetnji izazvanih odašiljačima ili ostataka starog, obrisanog materijala. Godine 1999. uspjela je pomoću digitalnog snimača ostvariti transkomunikaciju. To je bio korak prema novim istraživanjima temeljenih na direktnoj upotrebi digitalne elektronike u transkomunikaciji.

PRSTI NA PLOČI

Spominjući prste kojima onostrana bića ispisuju poruke, zapravo smo zanemarili konkretan fizikalni mehanizam kojim se EVP-signal utiskuje ili izvlači iz elektronskog šuma. Što se zapravo događa u elektronskim krugovima i kakvi preduvjeti moraju biti zadovoljeni da bi se onostranim bićima omogućila transkomunikacija? Istraživači su uočili da mora postojati šum, no osim toga potrebno je imati nelinearnost u strujnim krugovima, bilo da ona nastaje zbog nelinearne karakteristike poluvodiča, bilo da nastaje zbog nelinearnosti magnetskih glava snimača i samog magnetskog materijala na traci. To su dva nužna preduvjeta i za jedan drugi fenomen koji je znanost otkrila i počela ga istraživati neovisno o transkomunikacijskim eksperimentima. Riječ je o stohastičkoj rezonanciji te njezinoj misterioznoj sestri - koherentnoj rezonanciji.

Nelinearnost strujnih krugova dugo je vremena bila zanemarivana, budući je matematika bila nesposobna nositi se s nelinearnim diferencijalnim jednadžbama, a time i s nelinearnim pojavama. Tek otkrićem elektronskih računala znanost je prodrla u to područje otkrivši prirodu kaotičnosti. Dinamički nelinearni sustavi i fraktalna geometrija danas su poznati pojmovi, ali nelinearna dinamika sustava pod utjecajem stohastičkih sila tek se posljednjih godina počela proučavati. Došlo se do zapanjujućih spoznaja: naši mentalni procesi, osobito obrada osjetilnih podražaja u mozgu, obilno koriste stohastičku rezonanciju. Ulaziti duboko u matematička objašnjenja i teoriju bilo bi kontraproduktivno stoga ćemo u par riječi pokušati objasniti pojam stohastičke i koherentne rezonancije.

Ukoliko postoji vrlo slab signal koji je pomiješan sa šumom tada je omjer signala i šuma vrlo nepovoljan, a u linearnim krugovima koristan signal je nemoguće odvojiti od šuma jer je šum daleko jači od samog signala. No, u nelinearnim krugovima zapaža se neobična pojava. Ukoliko prilagodimo amplitudu šuma koji se u krugu nalazi zajedno s periodičkim signalom - na primjer, tako što ćemo dovesti još šuma i pomiješati ga s postojećom mješavinom signala i šuma - pojavit će se u nekom času stohastička rezonancija. Cjelokupna energija spektra šuma pretočit će se u one «peakove» koji opisuju spektar signala podižući omjer signal/šum. Tako prilagođavanjem intenziteta šuma u stvari omogućavamo signalu koji se u njemu nalazi da ispumpa svu energiju toga šuma i pojača samog sebe.

U našem živčanom sustavu postoji mnogo nelinearnih mehanizama. Sama osjetila pored podražaja primaju i šum iz okoline. Ionski kanali u membranama neurona također su stohastički, kao i sinaptička transmisija u središnjem živčanom sustavu. Mjesto u korteksu gdje se zbrajaju svi sinaptički inputi pristigli iz presinaptičkih neurona također je podložno fluktuacijama, i kao takvo pogodno za stvaranje šuma. Svi ti izvori šuma omogućavaju nam da izdvajamo koristan signal upotrebljavajući stohastičku rezonanciju. Takav prirodni mehanizam potpuno je analogan mehanizmu EVP transkomunikatora, pa ako onostrana bića koriste taj mehanizam onda to čine na prirodni način svojim vlastitim eteričkim tijelom. Kada to ne bi bilo tako, bilo bi teško objasniti kako uspijevaju natjerati zemaljske elektronske uređaje da rade kako oni žele.

Koherenta rezonancija još je čudnija pojava jer se tu više ne radi o signalu koji oscilira, već o konstanti, dakle praznom signalu, bez sadržaja. Drugim riječima, u šumu imamo samo neku istosmjernu (DC) vrijednost, a unatoč tome javlja se rezonancija. Znanost intenzivno istražuje kako biološki sustavi koriste koherentnu rezonanciju, a trenutno radovi japanskih istraživača pokazuju kako je to mehanizam kojim se sinkronizira okidanje neurona upotrebom neovisnog šuma.

REGULATOR MUNJE

Imajući na umu mehanizam stohastičke rezonancije, jasno se može objasniti princip djelovanja instrumentalne transkomunikacije. Izvor glasova - bilo da su to bića iz svijeta mrtvih, bilo da su stanovnici nekih drugih dimenzija, a možda i entiteti koji tvore sjećanja umrlih osoba zabilježena u rotacijskim modovima polja kvantnog vakuuma - šalje slabašan signal ispod svih granica detektabilnosti i miješa ga sa šumom. Treba napomenuti da se signal ne šalje elektromagnetskim valovima, već je on generiran na nivou kvantnog vakuuma, što znači da je djelovanje bića usmjereno na samu kristalnu rešetku materijala od kojega su sačinjeni elektronski krugovi.

Na kvantnoj skali bića stvaraju promjene u tvari i tako stvaraju signal vrlo slabog intenziteta, vjerojatno na nivou vibracija polja nulte točke. Takav signal se ne može vidjeti u tijeku primanja šuma, bilo iz razloga što on uopće tada nije prisutan u šumu, bilo zato što je maskiran daleko većim intenzitetom elektronskog šuma. No, u nelinearnim elektronskim i magnetskim krugovima pojavljuje se stohastička rezonancija. Onostrana bića stvaraju signal koji odgovara šumu u elektronskom sklopu kako bi nastupila stohastička rezonancija. U nelinearnim elektronskim krugovima energija šuma biva ispumpana i pretočena u signal koji tada postaje čujan. Čak i oni slučajevi kada se glasovi pojavljuju samo u glavama eksperimentatora mogu se objasniti nelinearnošću mentalnog sklopa eksperimentatora. Rezultat je signal koji je više ili manje razgovijetan, ovisno o tome koliko su dobro pogođeni parametri potrebni za stohastičku rezonanciju.

PSIHOFON

Jedan od najpoznatijih uređaja za dvosmjernu transkomunikaciju svakako je i uređaj koji je konstruirao austrijski istraživač Franz Seidl nazvavši ga Psihofon. To je elektronski sklop koji sadrži visokofrekventni oscilator, generator šuma i antenu poput radio odašiljača i prijemnika, te mikrofon i pojačalo. Tu su i izvori nelinearnosti, magnetske zavojnice te diodni demodulator. Kada je potrebno poslati signal onostranim bićima, signal se miješa sa šumom, modulira te odašilje. U suprotnom smjeru radi kao i svaki transkomunikator, s tom razlikom što nema magnetskih traka, već je upotrijebljen prijenosni transformator koji je odgovoran za magnetsku nelinearnost.

Međutim, najvažniji dio uređaja svakako je potenciometar koji je u krugovima ljudi koji se bave EVP-om nazvan „regulatorom munje“ (kako navode izvori na našem jeziku, ili njemački „blitz regler“). Pomoću njega se podešava omjer signala i šuma koji se emitira prema drugoj strani, i namještaju parametri za stohastičku rezonanciju. Ime je dobio prema događaju koji se zbio kada je uređaj prvi puta primijenjen. Bića sa druge strane koja su stupila u kontakt zavapila su u očaju: „Isključite munju! Isključite munju! Ona nas probada kroz mozak!“ Tada je u taj uređaj ugrađen regulator koji omogućava prilagođavanje onoga što su bića nazivala munjom, kako ih ona ne bi uznemiravala.

Razlog pojavi munje treba tražiti u činjenici da prilikom stohastičke rezonancije nivo šuma ne smije biti prejak. Dogodi li se to, energija šuma pretočena u signal bit će prevelika, signal će podivljati i potpuno se izobličiti. Pretpostavimo li da bića nemaju uređaje za transkomunikaciju, već je njihov mentalni sklop transkomunikator baš kao što je to i naš neurološki sustav, jasno je da će visoki intenzitet signala izazvati u zvučnim receptorima buku, a u vizualnima bljesak. Munja ili bljesak koja će se pojaviti u njihovom mozgu bit će posljedica pogrešno podešenih parametara stohastičke rezonancije.

Ovaj tekst, koji donosi najnovije spoznaje i objašnjava transkomunikaciju u novom svjetlu, svakako bi trebao ponovno pobuditi interes ljudi koje takva istraživanja zanimaju.

Istraživanja na ovom području i dalje se provode, a razvoj digitalnih uređaja i video tehnike omogućio je istraživačima da na vrlo jeftin način dođu do vrhunskih rezultata. Možda će ta istraživanja rasvijetliti tajnu odakle dolaze ti signali i je li život poslije smrti eksperimentalno dokaziv.