Piše: Kata Pranić
U ranu zoru svakog dana Pejo Kljaić, 43-godišnji razvojačeni branitelj iz Slavonskog Broda, zaputi se u šumu sa svojim psima Bobijem i Marlijem. Niti je Pejo samotnjak koji želi biti što dalje od ljudi i gradske vreve, niti njegovi psi imaju neobične potrebe. Peji i njegovim psima radno okruženje je šuma, a posao - traženje tartufa. Tko bi rekao da u Slavoniji ima gljiva koje cijeli svijet slavi kao vrhunski afrodizijak, a skupe su kao zlato. Dok Pejo nije donio prvi crni tartuf iz slavonske šume, svi su mislili da tih podzemnih gljiva ima samo u Istri. Da ih ima i u Slavoniji otkrio je Pejo šetajući s prijateljima Talijanima koji su u ravnicu doveli i svoje pse, tragače za tartufima. Tijekom jedne takve pustolovine po okolici Slavonskog Broda psi su iznenada potrčali, raskopali zemlju i izvadili tartuf. Pejo je tada “nanjušio” dobar posao, a prilika se stvorila baš u trenutku kad mu je jedan propao. No, i prije nego što je s prijateljima Talijanima otkrio tartufe, slutio je da bi ih moglo biti u plodnoj ravnici.
- Gledajući emisiju o istarskim tartufima na televiziji uzeo sam zemljopisnu kartu, proučio geografsku širinu i klimatske uvjete te zaključio da bi i u Slavoniji trebalo biti tartufa. Kad su mi prijatelji iz Italije, koji se već 20 godina bave traženjem tartufa, došli u goste, pronašli smo ih. Bijelih tartufa koji su mnogo skuplji od crnih nema, ali i crni su dobri. Talijani su mi rekli da su slavonski tartufi fantastični po obliku, boji i mirisu, čak bolji od istarskih - kaže Pejo koji posljednju godinu sa svojim psima dnevno prehoda, a ponekad i pretrči 20 kilometara i na poslu provede u prosjeku devet sati.
Rizičan posao
U berbi tartufa ponekad mu pomogne i 17-godišnji sin Marko Antonio. Dvije Pejine kćeri školuju se u Zagrebu - Margareta je studentica politologije, talijanskog i poljskog jezika, a Magdalena polazi sportsku gimnaziju i igra profesionalno rukomet. Dok Pejo bere tartufe, njegova nezaposlena supruga Ankica priprema raznovrsna jela s dodatkom tih gljiva. Ankica je tradicionalnu slavonsku kuhinju obogatila talijanskim specijalitetima od tartufa. Ta jela uslast jedu i njihovi talijanski prijatelji, a Pejo kaže da u malim količinama, samo za potrebe obitelji, pripremaju tartufe i kao zimnicu. No, može li obitelj s troje školske djece živjeti sakupljajući tartufe?
- Dosad sam sakupio oko 40 kg, a tim se poslom bavim od šestog mjeseca 2007. godine. Veleprodajna cijena kilograma tih gljiva je 550 kn. Samo od branja tartufa moja obitelj ne može živjeti. To je rizičan posao, ima dana kad ne nađem niti jedan, ali berem i vrganje i ostale gljive. Potraga za tartufima bila mi je u početku hobi, a dva psa tragača dok su još bila štenad donijeli su mi prijatelji Talijani. Svaki od njih sada stoji 5000 eura i ne bih si ih mogao priuštiti - pojašnjava Pejo. Nakon sezone ljetnih tartufa krenuo je u berbu jesenskih, a potom će zimskih... Tako će sve do ožujka svakodnevno biti u šumi. Tad slijedi tromjesečna stanka, ali i svakodnevne šetnje, kako bi i on i oni bili fizički spremni za novu sezonu.
S Pejom smo proveli jedno dopodne u šumama u okolici Slavonskog Broda, u potragu je išao samo s psom Marlijem jer se Bobi, koji je fizički slabiji, taj dan odmarao. Čim smo s ceste zakoračili u šumu Marli je počeo trčkarati i njuškati, a kad je na jednom mjestu počeo kopati zemlju, Pejo je potrčao za njim. Kad smo ih sustigli tartuf je već bio u Pejinoj ruci, a Marli je za nagradu dobio pseći kolačić i odjurio dalje.
Susret s divljim svinjama
- Moram trčati za psima čim počnu kopati zemlju jer ako nađu mali tartuf pojedu ga. Ne diraju kad naiđu na veliki ili više tartufa na istome mjestu, a najveći koji sam našao težio je 120 grama. Psi tartufe nanjuše na udaljenosti od 70 do 80 metara, a ako ih ima više na okupu onda i na sto. Nije uvijek lako slijediti njihovu trku po šumi pa sam u posljednja dva mjeseca smršavio osam kilograma - priznaje Pejo koji dosad nije imao ozbiljnijih problema u lutanju slavonskim šumama. Bivši ratnik sitnicom smatra susret s divljim svinjama, pokoji pad kad u trku prati svoje pse, gubitak orijentacije, a najteže je, kaže, izgubiti se u šumi u ravnici.
- Najozbiljniji problem koji sam imao otkako se bavim ovim poslom je prijava da sam krivolovac. Ostavio sam automobil parkiran uz cestu u kojem je bio povodac za pse. Kad su naišli lovci vidjeli su mene i psa i prijavili me policiji. Pozvali su me na razgovor i kad sam policiji objasnio što sa svojim psima radim u šumi jedva su povjerovali da u Slavoniji ima tartufa - prisjeća se Pejo. Iako mu se berba tartufa nije pozlatila, zadovoljan je da ima bilo kakav posao, jer nema drugih prihoda.
- Bio sam dragovoljac Domovinskog rata i nisam ništa zauzvrat tražio, ali možda ću se javiti Ministarstvu branitelja kad budem osnivao obrt za prikupljanje šumskih plodova. Moja želja je da uzmem u zakup pet hektara zemlje u okolici Slavonskog Broda na kojoj bih podigao plantažu voća, uzgajao tartufe i sagradio kuću u kojoj bih se bavio seoskim turizmom. Imam poduzetničkog iskustva jer je moja obitelj imala veliki restoran, dućan i kuću u Bosanskom Brodu. Iako sam živio u Slavonskom Brodu gdje sam se oženio, kad je moj otac otišao u mirovinu svakodnevno sam odlazio preko Save voditi restoran. Ali čim je 1991. započeo rat u Hrvatskoj prijavio sam se u gardu, oca su mi ubili kad je počeo rat u Posavini, a imovinu vrijednu 200.000 eura poslije rata prodao sam po deset puta nižoj cijeni. Budući da nemam novca za otkupiti zemlju, nadam se da će mi je Brodsko-posavska županija dati u zakup. Bar to sam zaslužio boreći se za ovu državu - priča Pejo, objašnjavajući koliko stoji hektar i što bi on sve napravio kad bi mu je dali u zakup.
Održavanje kondicije
- Volim zemlju i prirodu, a boravak u šumi je najbolji lijek za dušu nama bivšim vojnicima. Zbog toga me i veseli ovaj posao, iako nikad ne znam po što idem - govori Pejo koji je toga dana našao oko 200 grama tartufa i bio više nego zadovoljan. Ljetni tartufi najbolje izgledaju i krupni su, ali imaju najslabiji miris pa jedva čeka da stignu jesenski i zimski.
- Idem i po kiši i po snijegu brati tartufe. Moji psi nanjuše tartuf ispod snijega, zimus su otkopavali i 40 centimetara snježnih nanosa do zemlje i još 30 centimetara ispod. Istrenirani su i imaju vrlo jako osjetilo njuha tako da i nakon proljetne stanke nepogrešivo pronalaze tartufe - pojašnjava Pejo koji salamom nagrađuje Bobija i Marlija svaki put kada nađu veliki tartuf.
- Svaki put kad pas pronađe tartuf osjetim veliko zadovoljstvo i volju da i dalje nastavim ovaj posao, iako se nikad ne zna što nosi novi dan. Ima dana kad se psima ne da raditi što je znak da su umorni, pa ostanemo kući i odmore se. Dogodi se da me nekad neće slušati i odlutaju, a ja ih strpljivo čekam da se vrate, ili ja odlutam pa me oni traže. Nekoliko puta sam se izgubio, dovoljno je 20 metara skrenuti s pravca da se to dogodi, kompas imam, ali rijetko ga nosim. Brati tartufe nije nimalo jednostavno, ali meni je ovaj posao trenutačno samo most do bolje budućnosti. Jedini sam koji se u Slavoniji bavi branjem tartufa i mislim da bi Slavonski Brod i Županija trebali napraviti od slavonskog tartufa brend kao što je kulen - predlaže Pejo Kljaić .
www.jutarnji.hr
- Gledajući emisiju o istarskim tartufima na televiziji uzeo sam zemljopisnu kartu, proučio geografsku širinu i klimatske uvjete te zaključio da bi i u Slavoniji trebalo biti tartufa. Kad su mi prijatelji iz Italije, koji se već 20 godina bave traženjem tartufa, došli u goste, pronašli smo ih. Bijelih tartufa koji su mnogo skuplji od crnih nema, ali i crni su dobri. Talijani su mi rekli da su slavonski tartufi fantastični po obliku, boji i mirisu, čak bolji od istarskih - kaže Pejo koji posljednju godinu sa svojim psima dnevno prehoda, a ponekad i pretrči 20 kilometara i na poslu provede u prosjeku devet sati. Rizičan posao
U berbi tartufa ponekad mu pomogne i 17-godišnji sin Marko Antonio. Dvije Pejine kćeri školuju se u Zagrebu - Margareta je studentica politologije, talijanskog i poljskog jezika, a Magdalena polazi sportsku gimnaziju i igra profesionalno rukomet. Dok Pejo bere tartufe, njegova nezaposlena supruga Ankica priprema raznovrsna jela s dodatkom tih gljiva. Ankica je tradicionalnu slavonsku kuhinju obogatila talijanskim specijalitetima od tartufa. Ta jela uslast jedu i njihovi talijanski prijatelji, a Pejo kaže da u malim količinama, samo za potrebe obitelji, pripremaju tartufe i kao zimnicu. No, može li obitelj s troje školske djece živjeti sakupljajući tartufe?
- Dosad sam sakupio oko 40 kg, a tim se poslom bavim od šestog mjeseca 2007. godine. Veleprodajna cijena kilograma tih gljiva je 550 kn. Samo od branja tartufa moja obitelj ne može živjeti. To je rizičan posao, ima dana kad ne nađem niti jedan, ali berem i vrganje i ostale gljive. Potraga za tartufima bila mi je u početku hobi, a dva psa tragača dok su još bila štenad donijeli su mi prijatelji Talijani. Svaki od njih sada stoji 5000 eura i ne bih si ih mogao priuštiti - pojašnjava Pejo. Nakon sezone ljetnih tartufa krenuo je u berbu jesenskih, a potom će zimskih... Tako će sve do ožujka svakodnevno biti u šumi. Tad slijedi tromjesečna stanka, ali i svakodnevne šetnje, kako bi i on i oni bili fizički spremni za novu sezonu.
S Pejom smo proveli jedno dopodne u šumama u okolici Slavonskog Broda, u potragu je išao samo s psom Marlijem jer se Bobi, koji je fizički slabiji, taj dan odmarao. Čim smo s ceste zakoračili u šumu Marli je počeo trčkarati i njuškati, a kad je na jednom mjestu počeo kopati zemlju, Pejo je potrčao za njim. Kad smo ih sustigli tartuf je već bio u Pejinoj ruci, a Marli je za nagradu dobio pseći kolačić i odjurio dalje.
 |
 |
| U pronalaženju tartufa Peji pomaže i sedamnaestogodišnji sin Marko Antonio | Psi mogu nanjušiti tartufe na 70 metara udaljenosti |
Susret s divljim svinjama
- Moram trčati za psima čim počnu kopati zemlju jer ako nađu mali tartuf pojedu ga. Ne diraju kad naiđu na veliki ili više tartufa na istome mjestu, a najveći koji sam našao težio je 120 grama. Psi tartufe nanjuše na udaljenosti od 70 do 80 metara, a ako ih ima više na okupu onda i na sto. Nije uvijek lako slijediti njihovu trku po šumi pa sam u posljednja dva mjeseca smršavio osam kilograma - priznaje Pejo koji dosad nije imao ozbiljnijih problema u lutanju slavonskim šumama. Bivši ratnik sitnicom smatra susret s divljim svinjama, pokoji pad kad u trku prati svoje pse, gubitak orijentacije, a najteže je, kaže, izgubiti se u šumi u ravnici.
- Najozbiljniji problem koji sam imao otkako se bavim ovim poslom je prijava da sam krivolovac. Ostavio sam automobil parkiran uz cestu u kojem je bio povodac za pse. Kad su naišli lovci vidjeli su mene i psa i prijavili me policiji. Pozvali su me na razgovor i kad sam policiji objasnio što sa svojim psima radim u šumi jedva su povjerovali da u Slavoniji ima tartufa - prisjeća se Pejo. Iako mu se berba tartufa nije pozlatila, zadovoljan je da ima bilo kakav posao, jer nema drugih prihoda.
- Bio sam dragovoljac Domovinskog rata i nisam ništa zauzvrat tražio, ali možda ću se javiti Ministarstvu branitelja kad budem osnivao obrt za prikupljanje šumskih plodova. Moja želja je da uzmem u zakup pet hektara zemlje u okolici Slavonskog Broda na kojoj bih podigao plantažu voća, uzgajao tartufe i sagradio kuću u kojoj bih se bavio seoskim turizmom. Imam poduzetničkog iskustva jer je moja obitelj imala veliki restoran, dućan i kuću u Bosanskom Brodu. Iako sam živio u Slavonskom Brodu gdje sam se oženio, kad je moj otac otišao u mirovinu svakodnevno sam odlazio preko Save voditi restoran. Ali čim je 1991. započeo rat u Hrvatskoj prijavio sam se u gardu, oca su mi ubili kad je počeo rat u Posavini, a imovinu vrijednu 200.000 eura poslije rata prodao sam po deset puta nižoj cijeni. Budući da nemam novca za otkupiti zemlju, nadam se da će mi je Brodsko-posavska županija dati u zakup. Bar to sam zaslužio boreći se za ovu državu - priča Pejo, objašnjavajući koliko stoji hektar i što bi on sve napravio kad bi mu je dali u zakup.
Održavanje kondicije
- Volim zemlju i prirodu, a boravak u šumi je najbolji lijek za dušu nama bivšim vojnicima. Zbog toga me i veseli ovaj posao, iako nikad ne znam po što idem - govori Pejo koji je toga dana našao oko 200 grama tartufa i bio više nego zadovoljan. Ljetni tartufi najbolje izgledaju i krupni su, ali imaju najslabiji miris pa jedva čeka da stignu jesenski i zimski.
- Idem i po kiši i po snijegu brati tartufe. Moji psi nanjuše tartuf ispod snijega, zimus su otkopavali i 40 centimetara snježnih nanosa do zemlje i još 30 centimetara ispod. Istrenirani su i imaju vrlo jako osjetilo njuha tako da i nakon proljetne stanke nepogrešivo pronalaze tartufe - pojašnjava Pejo koji salamom nagrađuje Bobija i Marlija svaki put kada nađu veliki tartuf.
- Svaki put kad pas pronađe tartuf osjetim veliko zadovoljstvo i volju da i dalje nastavim ovaj posao, iako se nikad ne zna što nosi novi dan. Ima dana kad se psima ne da raditi što je znak da su umorni, pa ostanemo kući i odmore se. Dogodi se da me nekad neće slušati i odlutaju, a ja ih strpljivo čekam da se vrate, ili ja odlutam pa me oni traže. Nekoliko puta sam se izgubio, dovoljno je 20 metara skrenuti s pravca da se to dogodi, kompas imam, ali rijetko ga nosim. Brati tartufe nije nimalo jednostavno, ali meni je ovaj posao trenutačno samo most do bolje budućnosti. Jedini sam koji se u Slavoniji bavi branjem tartufa i mislim da bi Slavonski Brod i Županija trebali napraviti od slavonskog tartufa brend kao što je kulen - predlaže Pejo Kljaić .
www.jutarnji.hr
irida
bglavac
