Antonio Machado (1875 — 1939)

 

 

Meditacija za ovaj dan*

 

Pod vatrenom palmom

Koja se širi iz odlazećeg sunca

Svukud kroz ovu tihu večer –

U ovom vrtu mira –

Dok cvjetna Valencia

Upija vode Guadalquivera –

Valencia vitkih tornjeva

U mladom ožujskom nebu Ausiasa,

Njezina se rijeka mijenja u ruže

Po dodiru s morem -

Mislim na rat. Rat je

Prohujao kao tornado

Kroz stepe visokog Doura,

Kroz ravnice uspravne pšenice,

Od plodnih polja Estremadure

Do vrtova limunovog drveća,

Od sivog neba Asturiasa

Do močvara svijetla i soli.

 

Čini mi se da je Španjolska prodana -

Rijeka za rijekom, planina za planinom,

More za morem.

 

Kako iznenada njeno lice na visoravni

Kako iznenada njeno lice na visoravni

mi se pričinjava! ... Moja riječ budi

zelene udoline i pod njima suhe ravni,

kupine u cvijetu, osivjele stijene.

Vjeran mom sjećanju, crni hrast se

ukazuje na brdu, jablani prate

rijeku i pastir započinje uspon brijegom —

dolje, blijesak nekog gradskog balkona: mog,

našeg. Vidiš? Prema Aragonu, udaljena,

Sierra de Moncayo, bijela i roza ...

 

Pogledaj lomaču ovog oblaka, i daleko

protiv plavetnila, sjaji moja žena, zvijezda.

Tamo iza Duera, brijeg Santana postaje

plavkast u popodnevu bez zvuka.

Pitaš me, zašto mi srce bježi od obale

Pitaš me, zašto mi srce bježi od obale

natrag ka Kastilji, tornjevitim terenima;

zašto, na ovoj plodnoj zemlji kraj mora,

mislim samo na puste planinske ravni?

 

Nitko ne bira svoju ljubav. Sudbina me

jednog dana poslala tim sivim brdima

gdje zamrzavajući snijegovi potiru i

posljednje sjene mrtvih hrastova.

 

Iz tog kamenitog komadića Španjolske

donosim ti rascvjetani Guadalquivir,

iglicu ružmarina, oštri visinski trn.

Srce mi živi, da, tamo gdje je rođeno,

ali živi samo za ljubav, onkraj Duera ...

isprani bijeli zid, čempres u nebu!

 

 

Duga u noći

 

Vlak prolazi kroz Guadarramu

jedne noći na putu za Madrid.

Iz mjeseca i magle visoko gore

izranja duga.

Travanjski mjesec, tako spokojan,

odnosi bijele oblake.

 

Majka drži svog sina

zaspalog u krilu.

Dječak spava, ali ipak

vidi vani zelena polja,

i drveće zapaljeno suncem,

i leptire zlatnih krila.

 

Majka, čela zamračenog između

prošlog dana i dana koji će doći,

vidi skoro izumrlu vatru

i pećnicu s paucima.

 

Tu je i putnik lud od tuge,

bez sumnje vidi čudne stvari;

priča sam sa sobom i kada digne oči

izbriše nas sve svojim pogledom.

 

Prisjećam se polja pod snijegom,

i borova nekih drugih planina.

 

A Ti, Bože, kroz kojeg svi mi

imamo oči, i koji vidiš u duše,

reci nam hoćemo li jednog dana

vidjeti Tvoje lice.

 

Coplas

 

U krugu pustoši

vidim nekoliko blijedih jablanova

i bijelu cestu.

 

Na toj kamenoj ravni —

(krajolik mjeseca!)

da li se itko još sjeća?

 

Veljača je i mrzli zapusi

tumaraju limunovim drvećem.

Ne spavam, tako da ne bih sanjao.

 

 

Miguel Hernandez (1910 — 1942)

 

Ja koji sam vjerovao da je svjetlost moja,

sada vidim da sam bačen naglavce u sjenu. Vatra

solarnog ugljena, zvjezdani spokoj

koji gori morskom pjenom, svjetlom i željom.

 

Hitra okrugla krv i šipak: ugriz

čežnje. Neomeđena tama. Bez prijelaza.

Izvana, svjetlost leži ukopana u svjetlu.

Čini mi se da samo sjena svjetli mojoj krvi.

 

Sjena sama. Bez zvijezde. Bez oslonca.

Bića. Oblici. Postojana tijela još uvijek

u zraku bez krila, povijena

unutar drveta nemogućeg.

 

Tvoje srce, smrznuta naranča

Tvoje srce, smrznuta naranča, iznutra

neosvijetljena jezgra slatkog terpentina

i porozna površina od zlata: obećanje

opasnosti nadolazećoj plimi.

 

Moje srce, gorući šipak od

skupljenog skrleta i otvorenog voska,

nudi ti nježne okovratnike

moje tvrdoglave zaljubljenosti.

 

Kakav događaj propasti ledenim

tunelima do tvog srca i naći

ogromni i nevjerojatni snijeg!

Pa sve do ruba smrznutog horizonta

gdje ću utopiti svoju žeđ u nadi

da će vode uskoro poteći.

 

Živim u sjeni, osvijetljen iznutra

 

Živim u sjeni, osvijetljen iznutra; postoji li

dan? Da li je ovo moj grob ili majčina utroba?

 

Pod kožom bilo mi tuče kao hladni kamen

koji cvjeta crveno, toplo, mekano.

 

Moguće je da se još nisam ni rodio, ili

da sam oduvijek mrtav. Tama mnom vlada.

Ako je život ovo, ne znam kakva će biti smrt

ili što može doći iz neizvjesnosti ovako vječne.

 

Tražim se osloboditi, svući iz ovog odijela koje

me drži zatočenog u nešto što nikako ne mogu biti,

a oči mi drži zamućenim i odsutnim.

 

Ali taj crni pokrivač, na daljinu, vuče se za mnom:

sjena za sjenom, nasuprot sjeni, sve dok se ne odmota

u sam goli život koji raste iz nule, iz ničega.

 

zatvor Torrijos

 

18 Srpanj, 1936 — 18 Srpanj, 1938

 

To je krv, nije klicanje, što mi tuče slijepoočnicama.

To su dvije godine krvi, dvije ogromne poplave.

Krv koja tehnikom sunca dolazi da poništi i

uguši, potopi sve gradske balkone.

 

Krv koja je najveće od svih velikih blaga.

Krv koja za ljubav čuva svoje darove,

pogledaj je kako kormilari morima, iznenađuje vlakove,

lomi duh bikovima dok ohrabruje srca lavovima.

 

I vrijeme je krv. Vrijeme cirkulira mojim venama.

U prisustvu sata i zore više sam nego ranjen,

i čujem krvi svih veličina kako se sudaraju.

 

Krv u kakvoj se i smrt jedva može kupati,

zraka nemjerljivog bljeska koji ne blijedi, jer,

u mojim očima, starim tisuću godina, ima utočište.

 

 

Julio Cortázar (1914 — 1984)

 

 

Nokturno

 

Noćas imam crne ruke, znojno srce

kao da sam upravo othrvao u zaborav

stonogu od dima.

 

Sve je ostalo tamo iza, moje boce, brod,

ne znam jesu li me željeli i očekivali vidjeti.

Novine na krevetu govore o diplomatskim sastancima,

o pokusnom krvoproliću, sretno privedenom kraju u četiri etape.

 

Vrtoglava šuma okružuje ovu kuću u gradskom centru,

znam, mogu osjetiti kako negdje u blizini umire slijepac.

 

Moja žena se penje i silazi malim ljestvama

poput pomorskog kapetana koji ne vjeruje zvijezdama.

 

Tu je šalica mlijeka, listovi papira, jedanaest u noći.

Vani se čini kao da se čopori konja prikradaju prozoru

za mojim leđima.

 

Pjesma za Ninu

 

 

Glas u daljini pjeva

baš kao glasovi u snovima;

vodena pjesma zvončića

ruši se niz padinu.

 

Opet se kao i prije

vraćaš, srce,

svojoj dalekoj ljubavi

puteva i brda.

 

Nema više

fine sjene od vrba,

niti mirisa ljiljana

nasukanog na tvoja usta.

 

Zajedno više nećemo čekati

svjetlo večernjeg sunca,

ili ići u potragu za

košnicom u šiblju.

 

Taj će se krčag pun vode

koju si željno gutala

osušiti u samotnim

i polaganim sjenama.

 

Pogledaj se u rijeci

koja nosi tvoj lik;

isto tako i večeri nestaju,

slobodne od tebe, u zaboravu.

 

Saginjući se, kao da sam

na izvoru nakon duge duge žeđi —

hoću li ikada više u svojim rukama

vidjeti tvoje lice?

 

 

Pablo Neruda (1904 — 1973)

 

 

Sjećam te se kakva si bila te zadnje jeseni —

Tvoja siva beretka, tvoje mirno srce,

Plamenovi sunčevog zalaska hrvaju se u tvojim očima,

I lišće pada u vode tvoje duše.

 

Uhvatila si se moje ruke poput bršljana.

Lišće koje pristiže tvoj polagani mirni glas —

Zahuktalo ognjište u kojem moja želja gori —

I fini plavi hijacint uzburkan nad mojom dušom.

 

Tvoje oči otplovljavaju, daleke kao ta jesen:

Siva beretka, glas ptice, tvoje srce zemlja

Gdje je migrirala moja najdublja nada

I moja zaljubljenost je prekrila kao žeravica.

 

Nebo sa palube broda. Polja sa planinskih visova.

Sjećanje na tebe je od svjetla, od dima,

nepomičnog jezera.

Duboko u tvojim očima plamtjeli su sumraci.

I jesensko lišće zakovitlano u tvojoj duši.