ORGANSKI VRT

 Ne namjeravate li živjeti u neposrednoj blizini, zaboravite vrt. Posebno onaj organski ili ekološki. Osim tla, vode i sunca, biljkama koje ste u njemu posadili, trebaju vaše ruke. Bez toga ne ide. Puno rada, puno sati i to ne kad vi možete nego onda kad je to potrebno ovisno o vremenskim uvjetima i fazama rasta povrća u vrtu.

Vrt  možete imati i na terasi ili balkonu u velikim lončanicama ili kutijama. Iako imam dovoljno tla, na primjer, na terasi redovito uzgajam zelenu salatu, bosiljak, mažuran, peršin, rajčice-trešnja, pa čak i mladi luk.  Da se nađe pri ruci!

Tlo je početak svega. Mora biti dobro gnojeno i dobro obrađeno. Vrt treba zalijevati, dakle, morate u blizini imati izvor vode; šmrk, slavina, bačva,kontejner…A povrtnjak ne uspijeva u hladovini, treba puno sunca. Dakle, tlo mora biti osunčano.

Da nije moje mame, koja organizira, planira, nadgleda, sije, sadi, plijevi…ja ne bih imala povrtnjak usprkos tlu, vodi i suncu na raspolaganju. Kao što sam već u uvodu naglasila, vrt prije svega zahtijeva vaše ruke i sate i sate pogrbljenih leđa. Križa ponekad doslovce pucaju od bola, ali kad se radi o plijevljenju, presađivanju, zalijevanju, ubiranju plodova, posao treba završiti u određenom roku.

Zato i nema puno ljudi koji obrađuju vlastiti vrt iako bi možda to negdje u dubini duše doista željeli. Zato su ekološki proizvodi iz vrta u principu daleko skuplji  od onih iz masovne proizvodnje. Kako kaže Mavrović, imamo sve za ekološku poljoprivredu, osim čovjeka. Ruku ni za lijek!

 Ne znam kako je drugdje, no u Vukomeričkim goricama gdje je moj vrt, najteže je naći radnika. Oni koji mogu raditi, negdje su zaposleni, uglavnom u uslužnim djelatnostima, a ostali su uglavnom socijalni slučajevi (alkohol uzima danak) ili bolesnici. Ne vjerujem da u blizini postoji ijedno domaćinstvo koje živi samo od poljoprivrede; to je već davna prošlost.

Pošto sve manje obrađuju zemlju, sve manje je i razumiju. Finese  ekološkog uzgoja za te su ljude space shuttle! Bez sklonosti, bez ljubavi i bez poticaja, najradije se utječu televiziji, masovnim medijima i šoping centrima. Zemlja biva prepuštena korovu i trnju.

Moji susjedi, na primjer,  imaju, kako sami kažu, petnaest rali zemlje, što je ogromna površina, a ta je zemlja najvećim dijelom zarasla u trnje. Na nekim od nezaraslih oranica u proljeće posiju kukuruz kojeg onda prepuste na milost i nemilost vremenalijama...Glavno da od države izvuku poticajna sredstva za kukuruz. Bolje nije ni kod drugih, zemlja u trnju.

Ono malo „kumica“ koje  još imaju kravicu ili dvije i vrt, prodaju proizvode na placu. Tvrdit će vam u lice da se radi o ekološkom uzgoju (principi su im naravno totalna nepoznanica) a u džepu držati figu da vam što skuplje prodaju svoj proizvod zasipan svim mogućim umjetnim gnojivima i pogubnim otrovima koje neumjereno rasipaju po svojim vrtovima.  

Obrađivati zemlju očito je veliko, a nažalost podcijenjeno umijeće. To ne može svatko, a posebno ne neuki, pijani i očajni domoroci. Za to je potrebna nova krv, nova generacija entuzijasta zaljubljenih u zemlju, vrtlarstvo, voćarstvo i ratarstvo. Nisam sigurna, nastavi li se ovako, da će se to brzo dogoditi.

Možda su vaša iskustva drugačija? Možda sam ja danas u minus fazi? Bilo bi mi drago kad biste me razuvjerili!