OTAC I MAJKA OSLOBOĐENI ČEKANJA

Vidjevši oca i majku u grobnici   ostao sam začuđen. Jednostavno sam mislio da je to san. Nisam imao duhovno znanje, da bi shvatio viđeno. Otišao sam u đamiju i hođi ispričao što sam vidio.  O čemu se radi, pitah ga. Asime, oni od tebe nešto traže i trebao bi to izmoliti, reče hođa. Više mi ništa nije govorio, jer je vidio na meni da sam nezainteresiran za daljnu priču. Godine su prolazile, a ja sam stalno razmišljao   o roditeljima. Znao sam da griješim što nisam poslušao hođu da se treba nešto izmoliti. Mogao sam  odmah otići hođi da nešto izmoli, ali nisam pridavao neku veliku pažnju   moljenju. Pogriješio sam, priznajem. Molio sam Boga: Oprosti mi moj Bože Gospode. Znaš da sam budala, umjesto da nešto izmolim za roditelje, ja to izbjegavam.  Znaš milostivi Gospodine da moje srce nije zlobno i nemoj mi zamjeriti. Otprilike takve sam molitve upućivao Bogu u slučaju roditelja.

Jednom prilikom ležao sam u krevetu i opustio se razmišljajući o Bogu, yogi i općenito o duhovnosti. Nisam razmišljao o ocu i majci, možda jesam malo, ne mnogo. Odjednom vizija: Znam da ležim u krevetu i odjednom vidim grobnicu i kako nestaje kamena ploča, isto kao i prvi put. Iz grobnice lijevo pri dnu izletješe dvije ptice kao prepelice i velikom brzinom poletješe prema brdu Srđ. samo sam rekao: Slobodni ste i neka vam Bog dade sve najbolje, moji dragi roditelji.