Nikad nisam uzimala ljubaznost zdravo za gotovo.
Postoji nešto neobično u načinu na koji neki ljudi primaju dobrotu.
Kada dobiju kompliment, ne znaju gdje da ga smjeste.
Kada im neko učini nešto lijepo, odmah počnu razmišljati kako da uzvrate.
Kao da jednostavna gesta dobrote stvara neku vrstu unutrašnjeg duga.
Neki ljudi se tada samo nasmiješe i kažu “hvala”.
A neki osjete nešto drugo.
Blagu nelagodu.
Potrebu da objasne da to nije ništa posebno.
Da smanje vlastitu vrijednost prije nego što je neko drugi uopšte poveća.
Zanimljivo je koliko često ljudi znaju pružiti pažnju drugima, ali koliko im je teško primiti je.
Kao da su naučili da ljubaznost mora biti zaslužena.
Kao da je opasno jednostavno stati i primiti nešto lijepo bez objašnjenja.
Jer za neke ljude kompliment nikada nije samo kompliment.
On dodirne staro pitanje koje mnogi nose duboko u sebi:
smijem li primiti nešto lijepo bez da ga zaslužim?
Ali možda je ponekad najzdravija vrsta zrelosti upravo u tome.
Da naučimo primiti.
Da kažemo “hvala” bez potrebe da odmah vraćamo dug.
Jer ljubaznost nije uvijek razmjena.
Ponekad je samo trenutak u kojem se dvoje ljudi sretnu u ljudskosti.
I možda baš zato nije uvijek lako primiti je.
Jer nas podsjeti na nešto vrlo jednostavno, a često zaboravljeno:
da smo vrijedni dobrote i onda kada je nismo morali zaslužiti.
Lejla T. 

Lejla Tutic