Mnogi ljudi razmišljaju crno-bijelo. Navikli su skladištiti stvarnost u ekstremne, suprotstavljene ili-ili kategorije: dobro ili loše, pravo ili krivo, istinito ili lažno. Ta podjela se odvija automatski, kao da u glavi postoje dvije police: jedna označena plusom, druga minusom. Sve što treba učiniti je - kvalitetno sortirati. No, to kvalitetno sortiranje (ako na raspolaganju imamo samo dvije police) nije nimalo jednostavno, jer su i ljudi i život zapravo vrlo kompleksni, odnosno šareni.

Ako zamislimo da kistom zagrabimo malo crne, pa malo bijele boje, pa opet malo crne, pa malo bijele, slika koju ćemo dobiti će zasigurno biti siva. Slična je situacija s crno-bijelim razmišljanjem – takva, pojednostavljena stvarnost ne obiluje bojama. Iako će se većina ljudi složiti kako je crno-bijelo razmišljanje prejednostavno i samim time, nerealno, ipak će se mnogima po glavi vrtjeti misli kao što su: Je li partner s kojim sam sada 'onaj pravi' ili je 'krivi'? Je li moja prijateljica dobra ili loša? Jesam li pametan ili glup? Je li život pravedan ili okrutan?

Privid sigurnosti i kontrole:Crno-bijelim razmišljanjem si stvaramo privid sigurnosti i kontrole, ne shvaćajući koliko si (kreirajući sivilo) zapravo zakidamo na kvaliteti života. Ponajviše time što crno-bijelo razmišljanje nikada nije usmjereno samo prema vani, već i prema unutra.Nakon što je netko ili nešto označeno crnim ili bijelim, stvar se čini riješenom. Um se aktivira kako bi za to ocrnjivanje ili izbjeljivanje pronašao (točnije, kreirao) čvrste dokaze. Tako nagađanje postaje 'istina'. Na primjer, ako je partner proglašen 'pravim', onda dolazi do izbjegavanja svega onog što bi takvu tvrdnju moglo dovesti u pitanje. Ili, recimo, ako je prijateljica okarakterizirana lošom, odjednom svi lijepi zajednički trenuci padaju u zaborav ili se interpretiraju na nov način kako bi bili u skladu s novostvorenom slikom o njoj.

Podjela ljudi, sebe, svijeta na dvije kategorije je zapravo prilično iscrpljujuća, jer je mogućnost pogreške prilično velika (cijelih 50 %). Što ako na crnu listu stavimo nekog tko je zapravo bijel, ili obrnuto? To vaganje, taj osjećaj da nekog ili nešto moramo negdje smjestiti kako bi se u odnosu na tog nekog ili nešto znali postaviti, stvara napetost i frustraciju. Da je netko i dobar i loš čini se nezamislivim. Da je nešto i pravo i krivo čini se nemoguće. Međutim, nezamislivo i nemoguće je, u ovom slučaju, realnost.

Svi ćemo se vjerojatno složiti da je alkoholičar koji je agresivan prema svojoj supruzi uistinu loš čovjek. Međutim, ako je taj isti čovjek dao milijun kuna za gladne u Africi, malo ćemo se zbuniti. Je li on dobar ili loš? Istina je da je on i jedno i drugo – i dobrotvor (iz perspektive gladnog afrikanca) i zlotvor (iz perspektive supruge koja prima udarce). Kakva je vaša perspektiva? Ako je riječ o vašem susjedu, kako ćete se prema njemu postaviti? Hoćete li okrenuti od njega glavu ili ćete mu se s poštovanjem nasmiješiti?

Još je teže takvu odluku donijeti kada je u pitanju netko od bližnjih. Je li majka koja vam ne daje podršku i toplinu, ali vam svaki dan skuha ručak i daje veliki džeparac dobra ili loša majka? Je li brat s kojim ste se tako lijepo igrali dok ste bili djeca, a danas vas zove samo onda kada od vas nešto treba dobar ili loš brat?

Ako je netko i dobar i loš, nastaje konfuzija. Ako je nešto i ispravno i pogrešno (ovisno o kutu gledanja), gubimo oslonac, osjećamo nesigurnost. Mada nam se čini da su drugi ti koji su ili dobri ili loši, taj rascjep na dobro i loše je zapravo u nama samima. Crno-bijelim razmišljanjem si stvaramo privid sigurnosti i kontrole, ne shvaćajući koliko si (kreirajući sivilo) zapravo zakidamo na kvaliteti života. Ponajviše time što crno-bijelo razmišljanje nikada nije usmjereno samo prema vani, već i prema unutra.

Ako sami sebe, čim se počnemo baviti nekom aktivnošću, strpamo u kategoriju gubitnika zato što nam prvi koraci nisu bili najsjajniji, vrlo je moguće da ćemo propustiti neka zaista vrijedna životna iskustva. A, iz nekog razloga, crno-bijelo razmišljanje uvijek vuče prema onim tamnim nijansama.

Nakon ove kratke analize, postavlja se pitanje – ima li kakav trik za izlazak iz crno-bijelog svijeta i ulazak u neki svijet s malo više boja?

Ladica puna negativaca?Ako nam se nečije ponašanje ne sviđa, ne sviđa nam se. To je u redu. Problem nastaje kada na temelju toga cijelu osobu strpamo u ladicu s naljepnicom 'oni koji mi se ne sviđaju'. Možemo se pokušati sjetiti i dobrih osobina tog 'negativca'. Osim toga, možemo, nakon što sami sebe strpamo u neku od kategorija, svjesno odlučiti razmotriti situaciju i iz nekog drugog ugla. Naravno. Doduše, nije riječ o triku, već o svjesnom stvaranju navike drugačijeg stila razmišljanja. Kao prvo, možemo osvijestiti situaciju u kojoj nekog ili nešto pokušavamo svrstati u neku od suprotstavljenih, crno-bijelih kategorija i odustati od toga. Ako nam se nečije ponašanje ne sviđa, ne sviđa nam se. To je u redu. Problem nastaje kada na temelju toga cijelu osobu strpamo u ladicu s naljepnicom 'oni koji mi se ne sviđaju'. Možemo se pokušati sjetiti i dobrih osobina tog 'negativca'. Osim toga, možemo, nakon što sami sebe strpamo u neku od kategorija, svjesno odlučiti razmotriti situaciju i iz nekog drugog ugla.

Cilj je da crno-bijelo razmišljanje prestane biti automatizam, da nam misli prestanu teći utabanim stazama i da se, se umjesto odbacujućeg 'ili-ili' razmišljanja, počnemo sve više otvarati prihvaćajućem 'i-i' razmišljanju. U početku može doći do zbunjenosti i osjećaja gubitka kontrole, ali dugotrajno gledano, ovakav, nov način razmišljanja u život svakako unosi puno više boja.

www.poticaj.net

Zavirite u knjigu Unutarnji kompas

Tomica Šćavina     www.net.hr