ma nije to ni kraljevstvo niti je bilo davno, niti je kraljevna, ali ovo o ljepoti i gluposti stoji...

u ovo naše doba stalnog prenemaganja, i posvemašnjeg ignoriranja stvarnosti svaki roditelj želi svome djetetu najbolje... ali zna li što je najbolje za njegovo dijete?

je li dovoljno naučiti ga bontonu, i skladnom odijevanju, je li ga pak, samo dovoljno voljeti ili treba sve skupa izmiješati , pa što bude...

slušam priču svog djeteta u kojoj spominje djevojčicu koju majka (koje li ironije) zlostavlja, kažnjava je fizički i psihički za najmanju grešku, jer djeca moraju biti pristojna i uglađena (kad su nam u blizini).... a ja plačem, suza suzu stiže jer ne mogu vjerovati da majka može dignuti ruku na svoje dijete i premlatiti tako da ostaju masnice na duši, i ožiljci na srcu...

naučili su svečenici tu majku da je batina iz raja izašla i ona se toga strogo drži, i svake nedjelje se skrušeno kaje za sve svoje grijehe, no nikad ne spomene kako je ubila biće kojem je sama dala život... a otac se krije iza krinke nemoći i bolesti, no kad ih je trebalo raditi uredno ih je napravio petoro i nije im osigurao pošteni krov nad glavom niti im dao ljubavi da ih čuva...

a starije sestre su sve to već prošle, i najstarija je već u dobi kad mogla majci i vratiti pljusku, no dijete je tako skršeno da se smota u sebe samu i šuti.....doma....a vani, gdje nema majčinog strogog pogleda, ona je faca s cigaretom u ruci, odjevena (bolje reći gola) kao noćna dama, s rječnikom kojeg bi se i kočijaši posramili...ona ne zna niti kako izgleda beč, ni prag, ni verona...i nije joj stalo...ona mašta o princu na bijelom konju koji će je voljeti više od života....

kad je i gdje nestala majka, i ostala samo maćeha..što se dogodilo u duši te žene (koju poznajem od djetinjstva) kad se pretvorila u zmaja ognjenog vlastitoj djeci..

ovakve me priče često posjete, i svaki se put iznova pitam isto: zar ne znamo više voljeti? ili to ne znamo pokazati? ili...