Nastavljam lagati:

Moram se vratiti　　na postanak 2, 19-24

Ukratko, čovjek je istjeran iz raja, da obrađuje zemlju u znoju lica svog, da se sjeti da je od zemlje i da će se zemlji vratiti, a najvažnije, meni se čini, da više ne jede sa stabla života ( spoznaje ) jer je istjeran iz raja, a kerubini i plameni mač treba da spriječe čovjeka da ponovo uđe u raj.

Citat( jedan od mogućih):

19　　　　　　

U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti."　

20　　　　　　

Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima.　

21　　　　　　

I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu.　

22　　　　　　

Zatim reče Bog: "Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!"　

23　　　　　　

Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet.　

24　　　　　　

Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao - da straže nad stazom koja vodi k stablu života.　

　　　　　　　　　　Meni osobno najinteresantniji dio je 22. ono kad Bog nekome objašnjava da je čovjek htio da "postane jedan od nas". ( Dakle, ovdje je izvor mnogih, mnogih tumačenja, zabluda i vjerovanja)

U nekoliko religijskih knjiga i objava se Bog sam sebi obraća u množini, ili referira na sebe kao na množinu. Zatim mi je interesantan i dio o kerubinu i svjetlucavim plamenim mačem, jer pobogu zašto straža, i svjetlucavi mač, da se prognani Adam i Eva ne vrate na silu u raj, jer su "jedan od nas – znajući dobro i zlo", ili jedino ako je kerubin bio tu da zaštiti izgnanike od neke sile iz raja ili baš tog svjetlucavog plamenog mača. Previše mi taj mač liči na zvjezdana vrata da bih samo preskočio. Neka mi nitko ne govori da je to pod uticanjem Ericha von Däniken-a, jer, možda, jeste ,,,,,

Ponovo malo o „jedan od nas“. Ukoliko je prijevod doista originalan i autentičan, i ukoliko je sve, baš sve zapisano kako je i rečeno ili se desilo, onda mi je, meni, tu sve jasno. Ako je čovjek spoznao dobro i zlo tek nakon što je uzeo od drveta spoznaje, a do tada nije postojala razlika, spoznaja, između dobrog i zlog, onda je jasno da je zlo već bilo kreirano. Postojalo je. I znalo se da je zlo. Kako je Bog onda vidio da je dobro. Jer rečeno je:

Postanak, 1, 26　- 31

31 I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti.　

Dakle, zlo nije izmislio čovjek. Postojalo je. Desilo se u fazi formiranja. Ali ja sam do sada mislio da zlo ne postoji samo po sebi. Mislio sam da je zlo samo nedostatak, tj odsustvo dobrote. Ako ljudi nisu bili predviđeni da spoznaju razliku između dobra i zla, onda što ?. Kako bi kad bi, ali Bog, znao je on da će čovjek i žena zglajzati i ubrati taj plod. Znao je, jer inače sve bi bilo ma, što da kažem. A ako je znao onda, zna i sada, pa je to čitava zbrka. Elem ,,,,,,, Lažem opet.

Za ovu priču važan je dio 19. Prah si i u prah ćeš se vratiti. Tu smo. Prah bio, u prah se vraća. Zemlja zemlji, a duša ? Što se desi s dušom, onom udahnutom, gdje ona ide, što se s njom dešava. E, tu imamo mnogo pretendenata. Ali da se vratim osnovnoj　priči. Cilj, dakle prestanak postojanja je samo siguran završetak, kazna, zasluga, svima isti kraj, a ne svrha postojanja il izvor sudbine.

Kažu da duša ima malo drugačiju sudbinu od tijela. Tijelo je materijalno, ono može da nestane, ( kao da je neko naivan, jer materija = energija, a energija je neuništiva, ali pretvoriva, tj prelazi iz jednog oblika u drugi. ) a duša je nematerijalna i ona je vječita jer je od Boga. Od daha Božjeg. Pa i tijelo je od Boga. On je to svojim rukama mijesio i stvorio čovjeka, i to od onoga što je stvorio mišlju. ( paradoks ). Dah je važniji od ruku, tj kako sad naučismo od misli. Misao je prije nematerijalna u odnosu na dah. Dah nije nematerijalan. Ali, Bog je Bog, nema važnih i nevažnih dijelova. Svi su važni. I ruke i misao i dah.

To be continued ,,,,,,