Kao prvo trebalo je prihvatiti bolnu činjenicu da je vrijeme rukopisa iza nas i da sam informatički nepismena.Za osobu koja ne čita ni uputstva za bijelu tehniku, to je značio veliki preokret...

Tada shvatih da moram dodatno biti zahvalna mužu, jer moj životni stav je da su dovoljna samo dva gumba na aparatu: uključi i isključi !!!Olakotne okolnosti pronalazim u tome što u mojem djetinjstvu ni svaka kuća nije imala TV, a telefoni su bili vauu...Moram priznati da ni meni više nije to uvjerljivo....

Sa javnim istupom nemam problema, jer zbog moje različitosti već sam navikla da sve što radim iskače iz mase. Naravno, tu je uvelike pripomogao i članak u Sensi i svi pozitivni komentari meni poznatih i nepoznatih ljudi!

I tako to krene...Moj kućni vilenjak nabavi mi mini komp, još uvijek ne znam da li iz dobrote ili strahote, kada vidje svoj laptop nakičen naljepnicama. Moram priznati da se potrudio nabavom rozog Pinkyja. A onda sam se logirala...Kojeg li veselja, upališ komp i vidiš nešto svoje što vidi još puno ljudi!!! Pa vidiš da s mnogima mišljenje dijeliš, pa se veseliš! Ponekad se i ljutim, ali nikad ne šutim!!!

Moj izričaj je protkan humorom, blagom ironijom i uvijek nastojim biti samokritična, pa se ne ljutite ako koji put osjetite da kritiziram i vas!!! Još se uvijek tražim, a više od svega tražim radionicu ili tečaj kreativnog pisanja i bila bih vam zahvalna na informacijama. Možda vam je to najlakši način da me se „rješite“, jer moj je lavež svakodnevan bez želje da se pretvori u režanje i davež..Ovako sam počela ja, a vi?