Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:" Odleti sada tisuću kilometara daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim očima....!"

Jer ptica nije troma kao čovjek, daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav. Ne kaže joj:" Sad se sakrij tisuću stopa duboko ispod zemlje, da ne čuješ kako pjevam u predvečerje njezinu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu...!"

Jer ptica nije površna kao čovjek, ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol..

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.

....A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega, ugnjezdi u svom srcu njegovu tugu...

V. Parun