Dozvala se kiša..Iako je nismo tako brzo očekivali..Dozvalo se Srce,  iako smo to dugo čekali.. Čak sam  je nedavno i sanjala, ne misleći taj dan konkretno na nju, ali vjerovatno je ostala u nekom tajnom džepiću, kao podsjetnik onog mira i ravnoteže, koji je ovdje, na  Magicusu itekako važan i potreban..

Čemu dozivati oluje i remetiti tišinu- to ulje na vodi-bonacu, koja nas samo može ojačati i osnažiti za dalja putovanja?

Kada tišina govori, galama šuti..

Trenutno uživam u toj čarobnoj tišini.. I nemam nažalost vremena da bučim i da se svađam.. Ja jednostavno uživam, kada nakon napornog posla  odletim u moju baštu, ili se zaputim u polje, i uživam u pjevu ptica i rascvjetalim divljim ružama, makovima, i poljskim putevima obraslim kamilicom..

Čak me ni povremeni chemtrailsi na predivnom plavom nebu, ne mogu izbaciti iz ravnoteže..

Mir je blagoslov, kada ga u sebi postigneš..

Opet, ne znači da će to trajati...Tu i tamo još se pokrene neki mehanizam, pa oluja podigne valove.. Ali na dnu oceana sve je mirno i lijepo..

Magicus gledam kao na  svoga partnera, sa kojim ću na godinu slaviti 23 sretne godine zajedništva.. Znamo se on i ja verbalno ponekad natezati, ali nikad na duže vrijeme..

On poštuje moju slobodu i osjeti kad mi je potreban mir.. Tada se diskretno udalji..

Tako se i ja odnosim prema njemu.. I uvijek, u svakom trenutku gleda moju dubinu, a ne površinu..

Tako je i sa Magicusom.. Nije mi dosadan.. Nije naporan.. Ne traži moje stalno prisustvo, a uvijek je tu.. Kao jedna sigurna oaza, gdje mogu zaviriti, kad osjetim potrebu da nešto lijepo pročitam, poput uzimanja novina u ruke..

Volim biti slobodna, a to ovdje mogu biti.. Komentirati kad osjetim da trebam, ili šutjeti kad osjetim da bi riječi bile suvišne..

I neka bude tako.. Mislim da je to pravi put do vrhunca vlastite planine..

Svaki planinar korača prema gore, ne dozivajući baš oluju dok se ne popne.. I dok nije siguran da se ispod njega ne penju drugi..

Tek kad smo svi na vrhu, možemo dozivati i prizivati..