Pučkoškolsko prirodoslovlje uči nas da je materijalni svijet sazdan od atoma, najmanjih nedjeljivih čestica tvari. Oni čine kemijske elemente s poznatim fizikalnim i kemijskim osobinama. Riječ je naslijeđena još od starogrčkih filozofa koji su se dovijali nagađajući o ustroju svijeta.

Demokrit (460–370. pr. n. e.) je umjesto da se prikloni mišljenju da je svijet sazdan od vode, zraka ili vatre ustvrdio da se usitnjujući i dijeleći svaku tvar u jednom trenutku dolazi do nedjeljive čestice, grčki a-tomos. Epikur (341–270. pr. n. e.) je tvrdio da se te čestice kreću, ali ne samo zakonomjerno nego i na atome utječe slučajnost. Ruđer Bošković 1758. godine iznosi da je sve materija i kretanje. Koncept atoma Niels Bohr (1885–1962) izravno je preuzeo od Boškovića.

Potom dolaze otkrića XX. stoljeća i veliki napredak. Javnost je i danas zaleđena i zaprepaštena učinkom koji dijeljenjem atoma oslobađa energiju. Da nikada nije izumljena nuklearna bomba i da čovječanstvo s Hirošimom i Nagasakijem nije iskusilo snagu oslobođene energije, na nuklearnu fiziku gledalo bi se, posve sigurno, znatno drukčije.

Kako? Teško je nagađati, ali je posve sigurno da bi na istraživače i istraživanja javnost gledala s mnogo manje zazora i prigušenoga straha.

Da nije bila izumljena nuklearna bomba, manje bismo se plašili nuklearnih elektrana, ali bismo se suočavali s grdnim problemom kamo smjestiti visokoradioaktivne izotope istrošenih poluga nuklearnoga goriva. Što se o tome problemu danas ne pretjeruje u javnim raspravama ima se zahvaliti vojsci: otpad se najsigurnije pohranjuje na najnesigurnijem mjestu – u nuklearnim bojnim glavama kao eksploziv.

Tu traumu u socijalnoj psihologiji čovječanstva na našim prostorima javnost još doživljava u valovima kaotičnoga mnijenja. Dobar je primjer što malo tko vidi veliku razliku između razloga za osnivanje nuklearnih instituta u Vinči i “Ruđera Boškovića”. Ivan Supek cijeloga života nije uspio razuvjeriti tzv. javnost opće prakse da na “njegovu Ruđeru” ni izdaleka fizika nije išla prema bombi.

Pokus u CERN-ovu velikom sudaraču hadrona koji počinje 10. rujna zbog tih je masovnopsiholoških ožiljaka bio laka meta fizičarima koji na sebe žele skrenuti pozornost: sudskom su tužbom na havajskom sudu u ožujku zatražili da se pokus zaustavi.

Mediji nisu zaostajali. Mnogo je lakše bilo institut CERN u naslovima opisati kao “stroj sudnjega dana”, nego objasniti što to ujedinjuje desetke država i tisuće kvantnih fizičara u poletnom iščekivanju početka najvećeg fizikalnog pokusa u povijesti čovječanstva.

Uzalud je profesor dr. Daniel Denegri od prvoga dana govorio da su to besmislice. Da su se sumnjive tvari, za koju katastrofičari tvrde da bi iz Ženeve mogla uništiti svemir, morale već negdje pojaviti ili ostaviti trag u svemiru u kojemu su procesi i energije beskrajno violentniji nego u ženevskom akceleratoru protona.

– Bili bismo sretni čak ako bismo u djeliću sekunde takve fenomene uspjeli zabilježiti – rekao je proljetos rezigniran upornim medijskim glupostima autoru ovog teksta.

Dakako, pojavit će se ovih dana ponovno u medijima slična strašila, ali na njih treba računati.
Lakoća kojom mediji ponekad znaju zaigrati na ljudski strah, jeftinu i sigurnu kartu, ponekad podsjeti na pornografske filmove: autori i glumci nisu talentirani, prizori su više odvratni (a mogli bi biti lijepi), a oni bez obzira na cijenu, postižu zajamčen učinak – ljudi se uzbude.

Samim takvim vjesnicima možda i nije dokraja jasno: igraju se ožiljcima na kojima piše: Hirošima, Nagasaki, Hanford, Otok Tri milje i Černobilj.

Tko ne razumije ama baš nijednu pojedinost ovoga pothvata iza kojega stoji cijelo čovječanstvo, možda je dovoljno reći da pokus u CERN-u zavređuje pozornost i udivljenje barem jednako prvom stupanju ljudske noge na površinu Mjeseca.