Bio jednom jedan žulj.

Smisao njegovog života je bio da žulja.

Bilo što, samo da se osjeća živim.

Svaka noga u cipeli, bila je njegov zadatak.

Svaki komad odjeće, za njega je bio izazov.

Što god je čovjek bio više obučen, više ga je žuljalo.

Dok žulj nije poželio doći do duše..

A ona se dobro sakrivala od svakog pokušaja žuljanja.

Dok nije šapnula čovjeku, da pogleda tek izniklu vlat trave ispod sebe, i popriča sa njom.

"Osjećaš li moju mekoću?"l- pitala je čovjeka.

"Ne, kako ću, kad sam obučen"-odgovorio je.

"Skini cipele i nagazi me"-reće mu opet travka.

"Ne mogu, naučio sam biti u cipelama, sa mojim prijateljem žuljem. On me žulja, ja kukam, u savršenoj smo simbiozi."

-" Skini cipele, i osjeti moju mekoću"-ponovila je trava.

"Ako te nagazim, prestat ćeš živjeti", reče opet čovjek.

"Ja ću se podići, koliko god puta me čovjek nagazio, ali ako žulj dođe do tvoje duše, zaboravit ćeš na ljepote prirodnosti oko sebe, i ti ćeš zauvijek prestati postojati"- odgovorila je vlat trave.

I čovjek skine cipele.

Bez straha.

I sve slojeve odjeće sa sebe.

Bio je gol i bos, pod plavim nebom i toplim suncem.

I shvatio da se toliko poistovjetio sa svojim žuljem, da je skoro izgubio svoju dušu.

Bez straha, pomilovao je vlat trave, i krenuo, razodjeven, dalje, stazom života.

<