7. VRATA RAJA

“Ja sam takva”, reče Mu žena u snu. “Ja samo savršenstvu otvaram vrata. I to nije moja odluka. Takvom si me napravio”.

“Doći će mnogi”, reče On. “Kucat će, moliti, u Moje ti ime  govoriti. Vidjet ćemo što ćeš tada ti”.

“Dobro”, složi se ona.

Iz života u život tako je bivalo: dolazili su, kucali, molili, u Njegovo ime govorili. Ona je stajala iza vrata, slušajući.

“Ni jedan od njih nije On”, tvrdila je put svojega stola i postelje. “Ja tu ne mogu ništa učiniti. Vrata znaju svoj posao. Sama će se otvoriti kad stigne savršenstvo. Sama se zaključavaju pred nesavršenstvom”.

Prolazila su tko zna kolika stoljeća.

Samotnica je čekala, kao da radi najvažniji posao na svijetu.

Jednoga dana pokucao je na njezina vrata Divni Stranac.

“Tko je”? pitala je prigušenim glasom, čudeći se što vidi zlaćane kucaje na hrastovini vrata.

“Ja sam”.

“Tko je to, Ja”?

“Pitaš kao da ima ikoga drugog”.

“Zar nema? A što sam ja”?

“Ah”, reče Divni. “U tomu slučaju ne mogu ući”.

Teška vrata tada zacviliše, i sama se otvoriše. Na pragu je stajala svjetlost u blagomu obrisu čovjeka. Stajala je, ne prekoračujući prag. Onda se raskriliše prozori i balkoni. Podigoše se rešetke s podrumskih okana. Dim iz dimnjaka sagne se da Mu poljubi stopala. Ali On ne uđe. Okrećući se put ceste, reče tiho:

“Ova je kuća sagrađena za samo jedno Ja”.

 

Posljednji čin nije predvidljiv, kao što je predvidljivo ono što k njemu vodi.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (neobjavljeno)