Postoje trenuci beskonačja,

u prividnosti ovoga svijeta..Zatečeni ljepotom u oku onih, koji se zaustavljaju, i kradu  te  djeliće života, da bi ih nekom ostavili, tek kao podsjetnik, da smo stvoreni za nešto više, ne samo za puko preživljavanje, bez doživljavanja, bez ijednog trenutka smiraja uma preplavljenog valovima tople ljubavi nebeske..

Postoje obični, a tako vječni ljudski trenuci, kada zaboravljamo na led i snjegove hladne oko nas, toliko zaboravimo, da ih i ne osjetimo, opčinjeni nježnošću, koja nas začara nepovratno...

Postoje trenuci, kada zaboravljamo tko smo, i gdje smo, oni blaženi trenuci, kada se izjednačavamo sa svima oko nas, uronimo u jednotu stvorenu da to i ostane..Vraćamo se tada u "skaške", bajke koje su nam davno ispričali, i naši koraci, iako na trenutak teški, pronađu svoje svjetlo na proplanku..

Postoji i jedno savršeno putovanje, mi smo u vlaku, ali, prepuni razmišljanja,zaboravljamo na čaroliju pejzaža oko nas, ponekad čak zaboravimo i na cilj putovanja.. Vlak je naša duša, koja nam pokazuje prelijepe obzore, šapće da otvorimo oči, međutim, ponekad dođemo do zadnje stanice, a da ni ne ustanemo sa sjedišta..Prespavamo život, i tako uspavani, ponovo uđemo u novi vlak..Dok se konačno ne probudimo, udarivši se "po čelu"..

Zato, treba putovati širom otvorenih očiju..

Krajolici koji su u magli, zablistat će, obasjani jutarnjim dodirom sunca..

A mi ćemo zamoliti dušu da zaustavi na tren putovanje, i trenutke ljepote, ne bi li ih sačuvali za neki  čarobni album, kojeg ćemo nositi sa sobom..

Postoje ti trenuci zanosa, ali i bezbrižnosti, koji se čine tako obični, a zapravo su neponovljivi, i događaju se samo jednom, o prolete pored nas, čekajući da ih uhvatimo, a mi ih često i ne primjećujemo..

Zato, naše putovanje nije okrenuto samo zadnjoj stanici, nego i svim slikama, koje prolaze pored nas, ponekad nepovratno..