3. TKO SE PROMIJENIO 

Jednom je Stranac došao k vrlo bijelima, na sjeveru, a lice mu je bilo tamno, govorilo je o suncu. Ljudi su zirkali ispod oka na zagasitost Njegove kože.

“Radi se o došljaku s juga”, govorili su. “Tamo žive ljudi druge boje kože. Druge rase”.

“Radi se naprosto o strancu”, zaključila je većina.

I na kraju:

“Što će nam stranci”?

 

Kako to biva, u selu se našao i netko tko se zaljubio u Nj. Ovaj puta, bila je to jedna žena Zaljubila u Njegov hod, u Njegov glas, u Njegov stas; a onda se, polako, oprezno, ali sigurno, zaljubila i u Njegove riječi.

“Šteta. Samo da je malo manje ružan”, mislila je. “Odmah bih se udala za Nj, pa neka štekće cijelo selo”.

Tajom je i često išla za Njim, bilo to pod jasen, u krčmu, na potok. I stope Mu je voljela. Mirisale su južnim biljem.

Onda je, jednoga dana, Stranac otišao. Kao da su se oslobodili straha, ili bar izvjesne nelagode, ljudi stadoše ispredati priče o Njemu. Najprije čedne, tankoćutne. Potom, razbarušene, nečuvene. Priče leda i vatre. Zamalo, i priče se stadoše izmišljati same. Razmnažavati se same. Pričale su da je Stranac bio plavokos. Svjetloput.

Onda se nađoše neminovni neki da sve priče saberu u kitu, da ih uslože, poslože, preslože. Tako je nastala spomen-knjiga, sveto štivo za tajno sjevernjačko bratstvo, koje se klanjalo put juga.

Prošle su mnoge godine. Mnogi poumriješe, odoše Strancu na jasno viđenje.

Opet, jednoga dana, Isti Taj stiže u bijelo selo. Upravo kad je udarao putem prema popodnevnoj krčmi, naiđe ona žena, sad već starica. Stade kao gromom opaljena, zagleda se u Stranca.

“Kako si divan”, prošapće.

“Što, zar sam se promijenio”? upita On vedro. “Više nisam ružan”?

Ona se malo postidi, sjetivši se svojih zamjerki Njegovoj tamnoj puti. Reče umiljato:

“Oh, ne, nisi... Promijenio si se... ”

Stranac se nasmije.

“Tko se promijenio - Ja ili tvoj pogled”?

 

 

Ni mjesto ni vrijeme ne mogu ništa, ako nema vida u oku.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (neobjavljeno)