Po tko zna, koji put sam ovdje sam, na ovoj čudnovatoj planeti,bosih nogu,utonulih u pijesak topli, pustinjski, pokušavajući dotaknuti malu divlju lisicu, koja ne vjeruje mom dotaknuću..Ona me i dalje gleda svojim nepovjerljivim, a tako lijepim očima,a ja..srcem princ a tijelom prosjak,uporno slijedim tragove moje male lisice u pijesku..Nisam ja iz one priče, svima ispričane..Moja priča suzama nadanja izlazi iz moje duše..Svi, koji su gledali i znaju moje pravo srce..nemaju tijelo..Ostali su na planeti, gdje moj Otac Kraljuje..A ja spoznah, da ovdje, na tlu pustinjskom, ljudi više nema..

Pobjegoše od vreline života, u  sjenu, gdje samozaboravom brišu svoje pravo postojanje..Pronađoh moju lisicu malenu, a ona ne želi prići ruci mojoj...Jedini sam ostao ja, onakav kakav jesam, i jedino ona, onakva, kakva jest..Nema nikoga na pijesku ovom, doli nas..Zna li lisica malena, da je želim samo dotaknuti,ne pripitomiti?

Svjetovi naši čine se razdvojeni, a ja joj želim reći da u dotaknuću mome nema skrivenih spona koje će vezati njenu slobodu i učiniti je čovjekom kao ja..Zapravo..dotakne li me..shvatit će da sam i ja malena lisica pretvorena u čovjeka.. Magično dotaknuće očekujem, jer..pretvorit će me u ono što jesam..Drugu malenu lisicu oslobođenu straha...Ponovo sam pogledao moju malenu lisicu u oči, i gle..Dozvolila je da joj priđem..Sretan, dotičem krzno njeno toplo.....

I pretvori se mala lisica u čovjeka, a ja u malu lisicu... I gdje da sada odem, koga da dotaknem, da moje suze pretvori u radost..Postao sam lisica, misleći da ću tako shvatiti dušu moje prijateljice, ne znajući,da je ona tražila dotaknuće moje, da shvati dušu čovjeka..I ponovo nam se svjetovi razilaze u nadi, da ćemo jednom u istom obliku biti jedno...