92. ŠTO JE NA SVIJETU NAJSLAĐE

 

        Jedno je dijete običavalo majku zatrpavati pitanjima, a ona bi poslije prvih nekoliko palila televizor, ili bi slala pitalicu da kupi žvake.

“Što je slađe od šećera”? pitalo je jednom dijete, sasvim nevino, liskajući lizalicu.

        “Med”.

        “A od meda”?

        Majka je sustala već na početku. Nije znala što je slađe od meda. Glačala je rublje u kuhinji, i nije joj se mislilo dalje od opipljivih stvari. Rekla je u smijehu, nastojeći otkvačiti od sebe daljnja pitanja:

        “Ti”.

        Onda je dijete taknulo svoj obraz, i liznulo prstić:

        “Nije istina. Zašto mi to govoriš? Ja nisam sladak”.

        “Ono što je na tebi slatko ne možeš prstićem taknuti”, dosjetila se majka. I pomislila:

        “Pa ja imam čudo od djeteta, divnoga malog učitelja...”

        Dijete je lupnulo nogom o pod, viknuvši:

        “A što je to? To slatko koje ne mogu prstićem taknuti”?

        “To je...”

        Odložila je glačalicu i pogledala ga; u očima mu je vidjela želju za onim nečim što je na svijetu najslađe, i svečanu, ozbiljnu odluku da se toga i domogne. Da bi mu odgovorila, morala se sjetiti sebe, i svoje želje za ljubavlju. Oklijevala je, jer nije znala kako prevesti s jezika odraslih na jezik djeteta slatkoću kojoj nema ravne.

        “Što je to”? nestrpljivo će opet dijete.

        “To je tvoja želja za slatkoćom. Ona je tako slatka da je slađa i od najmednijega meda”, izgovori majka kao da odapinje strijelicu.

        Dijete se zagledalo za strijelicom, i potom upitalo:

        “A kako se zove moja želja”?

        “Zove se ljubav”, odgovori majka, digne dijete u naručje, i poljubi ga. “Zamisli, i moja se želja za slatkoćom isto tako zove. Kad se dvije takve želje sastanu, kad se slatko zbroji sa slatkim...”

        “A kad se sastanu tri, i četiri, i pet”? povika dijete, gnijezdeći se u naručju. “Kako je tek onda slatko?!”

        Majka zapleše s djetetom po kuhinji i zapjeva:

        “A kad se sastanu stotina, i tisuća, i milijun...? Što je tada, kako je tada”?!

        “Znam”, pobjedonosno izjavi mališan. “To kad se sastanu milijun i milijun i još naj-milijun, to se zove Bog. I tu je kraj, to je najslađe, tu umreš od slatkoće”.

 

 

Hvala Bogu, na to smo pitanje zauvijek odgovorili.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)