Tko sam, što sam, i zašto sam ja, baš ja?

Ja sam Sanja, invalid sam i hvala Bogu, što sam to ja! I što si sad prosječan čitalac može misliti? Postoji nekoliko verzija, od one licimjerne kako je najvažnija unutarnja ljepota, preko one kako sam jadna, pa sve do zaključka da sam šašava.

I što je najbolje - sve su točne. Svako zrnce mudrosti nosi u sebi i nekoliko zrnaca ludosti. To ti je jedini način da budeš optimističan i vedro započneš novi dan.

Unutarnja ljepota je bitna,samo što ju je mali broj ljudi u stanju vidjeti, a još manji prihvatiti. Da,jadna sam jer mi fizičko ograničenje ne dozvoljava spontanost koju um osjeća, a da ne pričam kakva mi je organizacija potrebna da muža iznenadim rođendanskim poklonom. A šašavoća se odnosi na sreću što sam invalid, jer nikad se ne bih razvila u ovakvu osobu da sam "zdrava".

E,sad kad smo otkrili blagodati invalidnosti,v jerojatno se pitaš, kakve veze ima to sa tobom koji pucaš od zdravlja ili kome je zdravlje baš prikladno za njegovu dob? Jednostavno, pazi da ne postaneš klon. Jedan od mnogih, a opet istih...Jedan od onih koji stalno žuri, a nikuda ne stiže, a kada i stigne, zaboravi zašto se uopće i žurio...Jer za tebe prepreke ne postoje. Ti znaš da sve možeš ako hoćeš, da u žurbi možeš i dvije stepenice preskočiti, ako padneš, lako ćeš se dignuti.

I obično tu nastaje problem. Možeš, ali ti se baš danas nekako neće i na kraju dana ostaje nezadovoljstvo jer ti je propao dan. Jesi li osjetio sreću taj dan? Vjerojatno nisi. Dan kao i svaki drugi i ti jedva čekaš da prođe. Svaki taj tik-tak odlazi u prošlost i nikada se više neće ponoviti. Još i gore od toga. Ukrao ti je i komadić budućnosti, vješto ga prepakirao u prošlost i ostavio te nesvjesnog u sadašnjosti. A ja, ja sam jučer imala sretan dan...za početak nisam pala! Tijelo me ne boli kao što boljeti može, a još sam i samostalno skuhala ručak. Ništa posebno, ali ja sam bila sretna i zahvalna na još jednom ugodnom danu.

Često se pitam,zašto su ljudi nesretni i zašto stalno kukaju? Život je lijep ili kukavan, onoliko koliko mu mi dozvolimo. A to je svima postao obrambeni mehanizam, što više kukaš, manje je šanse da te netko nešto traži, sve manje komuniciraš i na kraju ostaneš sam...