Plivalo nekoliko ribica oko olupine Titanika, i započele priču:

prva ribica:

"O, draga, pogledaj ove raskošne sobe iako obložene algama, tamo se odvijao život..Voljeli su se, zabavljali, mrzili i tukli- bez obzira na predstojeći kraj.."

druga ribica:

"Ali odakle ti to znaš? Ti sa tvojom kuglicom od mozga i ne znaš puno  rezonirati.."

prva ribica:

"Misliš da je tvoja veća..Al imamo duše..Ja se sjetila svog prošlog života.."

Druga ribica:

"Daaaa..pričaj..

prva ribica:

Bila sam ti kao ovi bivši ljudi na Titanicu.. Opsjednuta prolaznim stvarima, seksom, igrama bez granica, virtualnim maskaradama i paradama..

Bila sam kao Jack u filmu..Svoja..nitko mi ravan.. Smijala se jadničcima koji nisu znali stvoriti nešto svoje, raznoraznim stihoklepcima i nadrimagovima, ne daj bože da se suočim sa svojom fobijom.."

druga ribica:

"Kojom'"

Prva ribica:

"Ma nemoj se smijati, ako ti kažem"..

Druga ribica:

"Naime, imala sam pravu, pravcatu fobiju od skidanja tuđih tekstova.. Čim sam vidjela..znoj, drhtanje, lupanje srca..crvenilo po licu.."

Prva ribica:

"I kako si se izliječila?"

Druga ribica:

"Čudesno..Pojavio se fantom, koji  je očaravao svojim filozofijama, svojim pričama iz života, a uvijek ih je pričao na toaletu..

Zapravo, odat ću ti tajnu, to mi je prijatelj, pa mi je izašao u susret da me izliječi..

Jedno jutro, osvanuo tekst.. Vidim njegov žig- duhovni pečat-wc školjka.. I počnem čitati, sva ful ispunjena..

I tek na kraju..O, bože..copy paste..

Ne..ne može biti, vrištala sam u sebi..Pa to njemu ne trebaaa..

A onda sam osjetila da sam izliječena..

Sad mogu o svakom tuđem tekstu dati najljepše mišljenje.I naravno, dala sam podršku i mom iscjelitelju... Ah.."

Prva ribica:

" Ali sad ti to više ne treba.. Ovdje u oceanu nema više ničega, samo sjećanja, jata riba koje se štite od morskih nemani i.. uspomene u duši. Nego, pogledaj: nije li ovo pisoar obložen algama??"

Druga ribica:

"O uspomene moje... Definitivno, opet ću se roditi kao čovjek, ali ovaj puta, ostavljajući svoje boleštine moru.."