17. PTICA S LJUDSKOM GLAVOM

 

        Jedna ptica s ljudskom glavom stanovala je u visokim katovima zraka. Kad bi dunuo visinski vjetar, katovi su se ljuljali, i tiho škriputali. Tamo je sagradila gnijezdo od otpaloga lišća svjetlosti, prelaganoga da bi palo na zemlju. Tuda je lepršalo i paperje oblaka, i ptica je njim nastrla svoj ležaj.

        Svake večeri ptica se spuštala na prozor zalazećega sunca.

        “Hoćeš li sa mnom, ptico?” pitalo bi sunce.

        A ona bi vazdan odgovarala:

        “Još ti nisam otpjevala svoju najljepšu pjesmu. No sutra ću sigurno poći s tobom. Osjećam da mi se najljepša pjesma već pomiče u grlu.”

        Tako su iz dana u dan sunce i ptica vodili isti razgovor.

 

        Ptica je umrla pjevajući. Nitko nikada nije ispjevao toliko najljepših pjesama. Odlažući odlazak u vječnost, nitko nije tako ubrzao ostanak u vječnosti.

 

        Što tu još reći? Čak ni sunce nema što dodati.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.