Tako su naš Adam i Eva sretno živjeli u raskoši rajskog vrta. Vremenom obrstili su sve jabuke a Adam je potamanio sve zmije. One koje su shvatile što se događa pobjegle su iz njihove blizine, normalno uplašile se jadne za svoj život. Njihovo okruženje sve više je postajalo pustoš, ni malo nije izgledalo kao prije, rajski vrt. Nezodovoljna Eva smišljala je što učiniti. Uz to više nisu bili sami, okruživao ih čopor gladne djece.

-         Slušaj Adame, ovo više nema smisla, krenimo negdje drugdje, pa zar ne vidiš da više nemamo ni što jesti. Ljunčina si  i zgubidan, a sva briga o djeci spala je na mene.

Adam nezadovoljan njenim izjavama grubo odgovori. Nije volio da mu narušava mir u njegovim izležavanjima i maštanju.

-         Ja nejdem, meni ovdje ništa ne fali, ni tvoje jebuke, a ni zmije, ako želiš idi!

Zabezeknuta njegovim odgovorom poviče.

-         Kupi se i krečemo!

-         Rekao sam ne!!!!

-         Ti lijeni glupi porazitu .. ostani, ja i djeca idemo!

-         Nejdem i gotovo ... osim toga nemaš mi što prigovarati, mogla bi se i ti primiti posla a ne se cjele dane kititi cviječem. Nije čudo da je pustoš, sve si obrstila, što ne ti to ove glupe koze!

Oboje se razjarili, viću jedan na drugog i predbacuju si svašta. U jednom trenutku dograbe se i potuku. Ta nemila scena natjera mlađu djecu u plač. To ih primiri. Bez riječi pokupe se svaki na svoju stranu. Jedno od starije djece sa smijehom izjavi ostalima:

-         Počelo je počelo!

-         Što je počelo? ... pitaju ostali zbunjeni ne shvačajući što se dešava.

-         Što, hahahaaa .... početak civilizacije, izlazak iz snova, ljepote i blagodati rajskoga vrta.

Nisu shvatili bratove riječi pa su zbunjeni događajima šutjeli.