Dokle god me ima,  ima i tebe, draga moja, stvorena od mojih nevještih dječjih ruku, da budeš krilati feniks, a ne glinena ptica, koju netko baca kako hoće.

Duboko seže moj pogled, kida zvijezde sjajnice,  ulazi u tkivo metaverzuma, raspliće kose galaktičkim vilama i kiti ih oreolom satkanim od tirkiznih maglina, gdje se nove duše rađaju..

Tamo si ti.. Tamo te vidim, iako si sada ovdje, koračaš, ne sluteći da bi mogla letjeti sa mnom, letjeti, i smijatii se grlenim smijehom uživajući u stvaranju novih svjetova..

Neka, draga moja..

Otprhnut će te vjetar, nježno te otkinuti  čaške tvoga žutoga cvijeta srca, ali tek, kada srebro oboja tvoju kosu, kao što sjemenke maslačka postanu bijele, kad im dođe vrijeme da se vjetru prepuste bez straha.

A to će biti blagoslovljeno vrijeme.

Trenuci, kada će sve što se činilo važno, postati breme, a poletjeti ćemo moći samo sa onim što stane u sitnu sjemenku žutoga cvijeta.

Čini ti se malo, draga moja?

I nije..

Tvoja potraga za svim aspektima ljubavi, ima svoj smisao..

I kad se sve proživi i doživi, ostat će ti esencija najčišće ljubavi, koju ćeš izdvojiti i odnijeti sa sobom.

Da bi je poput dažda raspršila po onima kojima je potrebna.

Tako sam i ja prolazila.

i opet sam tu.

Tek da ti kažem, da ne posustaneš na svom putu.

Ma koliko se nekome činio običan.

Jer to nije.

Poseban je, i zlatnim tragovima obasjan.

Tako te vidim.

I tako ću te uvijek gledati.