još smo uronjeni u beskrajno naše sada..I nema trajanja naš zagrljaj..Vječan je, kao svemir,kao Majka,koja je rodila ljubavlju duše naše, kao Otac, koji nas je ljubavlju sastavio..Sunce je ostavilo dan, Luna napustila noć, da bi bar u trenu jedno, uronjeno u drugo osjetilo neraskidivost duše koja je davno jednim dahom disala..I moli sunce Lunu,da je ne pušta više iz zagrljaja svoga, a Luna, nježna,satkana od baršuna nježnosti,tiho šapće Suncu, da ga čeka dan, koji bez njega živjeti ne može..Luna je kraljica noći,i zna, da noć bez nje može živjeti,ako se udalji malo..Njene sestrice zvijezde, mogu svijetliti u tami kad ona zađe za oblak..Ali Sunce? Tko može osvijetliti dan, ako sunce zauvijek pobjegne iostane u zagrljaju Lune? Samo na tren,Luna i Sunce, mogu se dotaći, a onda...U svojim odajama kraljevati i biti puni radosti zbog doživljenog susreta..Vječnost će ih zaustaviti jednom, na krilima sna..Kada Zemlji ne bude potrebna noć ni dan..Tada će sloboda zaiskriti u njihovim očima suzom radosti..I bit će..kako treba biti..Neodvojivo jedno, u purpurnom srcu Ljubljenog, će opet zajedno disati..
bglavac
edin.kecanovic
