Ljudi često kažu da je čovjek najsretniji kada pored sebe ima iskrenog prijatelja, i ljubav voljene osobe. Onda sam jedna od rijetkih na zemlji koja ima i jedno i drugo, i na tome se često zahvaljujem Bogu. U životu sam znala da napravim pogrešan izbor, ali upoznavanjem njega, to se promijenilo, i to na bolje.

Iskusila sam ja i do tada ljubav, sreću i povezanost, ali i prevaru, patnju i bol, no ništa i niko se ne može i ne smije porediti sa njim. Ni sam ne znam ni od kuda, ni kako se on stvorio u mom životu, ali znam da ga volim i da me voli. U početku me je bilo strah da si priznam to, strah osjećaja, ali sada već ne. Idem uzdignute glave i volim ga, njega, takvog, čudnog, ljutog, umornog, sretnog, ma volim ga u svim fazama i sa svim što ta ljubav nosi.

Njegove oči boje badema, milina njegova glasa, topli zagrljaj iz kojega ne bih nikada da idem, je nešto što ja volim, što mi daje snagu za dalje.

Neko je nekada rekao da je dom tamo gdje ti je sve svejedno, gdje sve prestaje i sve počinje, i da imaš osjećaj da možeš da umreš, a da ti žao nije. E. tako se ja osjećama kada me grle njegove ruke. Svijet staje u tom trenutku i postoji samo on, ja i taj topli zagrljaj.

Godine zajedništva su iza nas, a nadam se da ih je još puno ispred. I to tako silno želim, i znam da i on osjeća isto.

Kada smo razdvojeni, to mi teško pada, i jedva čekam trenutak kada ćemo se opet sresti. Iako, kada ga nema, strpljiva sam, čekam, to zna i on, i svaku večer i svako jutro provedem u molitvi Bogu da te čuva i sačuva za mene.