39. PIJANSTVO I PIJANSTVO

 

        “Ja sam ovo vino pio i prije nego što su rođeni vinogradi”, reče Divni Stranac sanjarski i zaljubljeno, kao da govori o dragoj. Sjedio je s prijateljima u hladu seoske gostionice, zagledan u rujnu čašu. 

Prijatelji su, po običaju, bili nevidljivi ljudskomu oku. Bijaše  ljetno popodne, vrijeme kad se vino počinje sporo piti iz punoga vrča, da bi se uvečer stiglo na zakazano dno.  

Neki su posjetitelji čuli Njegove riječi.

“Kako to misliš“? dobaciše Mu lijeno, tek da udovolje mlakoj želji za razgovorom.

“Kažem: Ja sam se opio već od misli na vino – da, da, na ovo vino, i ovo pijenje u hladu”, reče On prijateljima. “Došao sam pijan, i sada samo potvrđujem ono što sam donio sa Sobom”.

“Hej ti, što bulazniš“! zaštekće netko sa susjednoga stola. “Nitko se još nije opio od misli na vino”.

“Ne poričem da većini treba opipljiva boca da izvuče njihovo pijanstvo na čistac”, obrati se Stranac susjednomu šteketu. “Njihovo je pijanstvo unutra, u njima. U zapećku - gdje čami i čeka da glavu i čula obuzme, ako već ne može duh i dušu. Svejedno, mi smo svi pijanci, tko veći, tko manji! Svi smo mi pijanice, drugovi”!

Ostali popodnevni pijači tromo su odobravali posljednjim rečenicama, tako karakterističnima za sve pijance. Anđeli su se skunjili u nedoumici, pogledavajući se s nelagodom bespomoćnih.        

“U čemu je onda razlika...”? plaho će najmlađi anđeo, zagledan u svoje nožne prste.

“Razlika je u tomu što nekomu treba, a nekomu ne treba...  Što? Alkohol”.

Posjetitelji se snebiše, zgledaše se u čudu, ali ne izdržaše dulje u naponu čuđenja, ubrzo opet klonuše u tromost i drijemežno stanje uma. Stranac podiže pogledom čašu, nazdravi svima u krug. Čaša je lebdjela sama u zraku, a onda se počela lagano spuštati prema Strančevim ustima. Anđeli se oko stola promeškoljiše. Zapitaše:

“Gospodine... Nekako ispada da je piće i pijanstvo stvar valjana i bogougodna”?

“Da se još jednom razumijemo, anđeli Moji: vrlo bogougodna je stvar pijanstvo - samo ako ne ovisi o alkoholu! Što se Mene tiče, Ja ga ne pijem. Ja pijem čisto vino, koje sam već popio prije svih vinograda”.

I Divni Stranac zapjeva nagnutoj čaši, kao da dragoj pjeva.

 

        Lako li je takvima.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)