Bijah otkinuta od zvijezda,dok sam u vrtlogu rasprsnutog Srca,koji Ljubav bijaše,pratila

zlatni trag titraja Njegovih...

On ostavi u meni  razdiruću čežnju, za povratkom u Ono predivno Jedno, koje smo zagrljeni ćutili,dok se kroz naše uzdahe stvaralo vrijeme, koje će kroz beskonačnost rađati eone mojih budućih postojanja...

I tada, otkinuvši me od sebe, kao nestašni dječak,pobjegao si od mene, igrajući se samnom vječne igre skrivača...Za sobom si ipak ostavljao zlatni prah koraka tvojih, tek da znam, da me ne želiš izgubiti zauvijek...

Tražila sam Te, kroz hodnike beskraja, i bila uhvaćena u mreže snovolovaca, koji su mislili da sam samo san koji će nestati...

A ti si se smiješio,i  tiho, da ne vidim, kidao mreže i oslobađao me za nova traženja...

Raspletena i slobodna, stvorih si krila,

da te u visinama dosegnem...Ali...Preslaba mi krila bijahu...

Tada zaronih u doire mekih usana vrelih, tražeći u ljudskom ognju ljubavi Tvoj odsjaj..Opet te ne nađoh...

Tada zavapih, bez krila i tijela,

razodjevena od sebe, da snage više nemam...

Tada si se sagnuo, i šapnuo mi,da si stalno samnom ljubav vodio..Kad sam bila uronjena u miris vlažne šume...

Ili bila milovana divljom pjenom vala...

Tada shvatih, da si uvijek bio u meni,

i da svi moji putevi,  u svemiru moje duše počinju..I tamo završavaju...